blog sa specijalnim potrebama

NEUGODNA TIŠINA U LIFTU

2012-02-01T04:43:00.000-08:00

Postoji neko nepisano pravilo da se pri vožnji liftom, bilo gore ili dole, ne govori. Iako su to uglavnom naše komšije, radnici kolege, poznanici, nekako je nezgodno započeti razgovor u liftu sa ljudima sa kojima nismo u stalnoj komunikaciji.

Brz pozdrav, koji u zadnje vrijeme izostaje, uguravanje i tišina. Možda šutimo jer znamo da bi svaki započeti razgovor morao završiti čim lift stane na destinaciju, pa se ni ne trudimo posebno oko tema za razgovor. Mada su i teme za lift već poprilično razabrane. Uglavnom se govori o vremenu, bilo u meteorološkom značenju, bilo u globalnom značenju. Druga tema su problemi "haustorske" prirode, kao naprimjer o svjetlu u haustoru, nefunkcionalnoj bravi na ulaznim vratima, pošaranim zidovima, otkinutim dugmadima u liftu ... ma raznim problemima za predsjednika kućnog savjeta. Treća tema je posao i kao četvrtu temu uzmemo nešto što nam u tom trenutku upadne u oko, ogovaranje nekoga ko je upravo izašao iz lifta, ponašanje "današnje" omladine, ali uglavnom su u pitanju prve tri pomenute teme i to u brzom i kratkom razmjenjivanju pitanja i odgovora, tek da se razbije "neugodna tišina u liftu".

Naravno, da ne zaboravim, lagano odmjeravanje saputnika u liftu. Od glave do pete se odmjerite u roku od 5 sekundi. Ljudski mozak pokaže najbolje od sebe ... koncentracija, memorija, mašta ... svašta :)

3D EVOLUCIJA

2012-01-24T14:05:00.000-08:00

Uskoro u naša kina stiže kultno ostvarenje "Rat zvijezda", ali ovaj put u nevjerovatnoj 3D tehnologiji. Šta to znači?

Prema kino distributerima očekuje nas još neviđena atrakcija za naša čula. Prema dosadašnjem iskustvu doživjet ćemo već viđeno, samo ovaj put sa naočalima. Od dolaska 3D projekcije u moj grad mogu se pohvaliti da sam pogledao gomilu dobrih filmova i jedno sjajno 3D ostvarenje. Većina filmova koje sam pogledao komotno se mogla gledati i bez "potrebnih" naočarki iako su nosili prefiks 3Da. Nije krivo naše kino, kojem želim sve najbolje i u budućnosti, nego su krivi filmski magnati koji nam pokušavaju prodati nova ostvarenja po većoj cijeni... jer ipak nose prefiks 3D. Čak šta više sad nam još uvaljuju i klasike u trodimenzionalnoj tehnologiji. Kamo sreće da ćemo vidjeti nešto novo i doživjeti nešto neviđeno. Znam da će me kritičari optimisti pokušavati uvjeriti u "dubinu" filma koju pruža 3D, ali mislim da su ipak "specijalni" efekti ono što bi trebalo prodavati karte za ovakve filmove, a ja, pošteno govoreći, od Resident evila nisam vidio nijedan film vrijedan 50% skuplje karte.

Ipak, ni nakon ovog posta neću odustati od odlazaka u kino samo zbog toga što nam filmovi više ne dolaze u normalnim formatima. Naravno da ću ići uživati u blagodetima multipleksa kad mi je hvala Bogu tako blizu. Ići ću, ali sa daleko manjim očekivanjima od filmova 3D tehnologije, jer kako jedan momak, koji je sjedio iza mene za vrijeme jedne 3D projekcije, objasni svojoj djevojci: "Naočale su ti bona da ti bude čišća slika."

"COPY - PASTE" ILI CTRL/ALT/DELETE?

2010-08-11T23:38:00.000-07:00

Uvijek je nezahvalno kritikovati nečiji rad, naročito ako se radi o djelu velikog i dokazanog autora. No, glupo bi bilo ne iskoristiti vlastiti blog da iskažem svoj stav.

Prošlo je preko 10 godina otkad je Arnold Scwarzenegger ubio hljeb u ružnom Predatoru sa druge planete. U tih zadnjih 10 godina na našu planetu svraćala je i uža i šira familija tog ljigavog gorostasa, koji mi je uvijek ličio na nekakvu bogomoljku s onim svojim čeljustima. Ganjali su nas po gradovima, po sjevernim i južnim polovima, kroz livade i bazene... Svaki od tih filmova bio je prilično dobro primljen od strane publike, ali reakcije nisu bile ni blizu onima koje je izazvao originalni, prvi dio.

Čim sam pogledao trailer novog pokušaja da se proda isprobana priča o dragom nam "skakavcu" oduševio sam se činjenicom da se mjesto radnje vraća u prašumu. Iako mi se od glumačke postave svidio tek Danny Trejo, nisam odmah izgubio nadu da će ova epizoda biti malo bolje odrađena. Najviše optimizma ulio mi je Robert Rodriguez koji se potpisao kao scenarista.

Udobno zavaljen uživio sam se u muzičku podlogu na početku filma. Zanimljivo, probudila mi je lijepo sjećanje na originalni film. Ni slutio nisam da ću kroz ovu novu "sagu" o Predatoru uživati samo u muzičkim podlogama i kvotama pokradenim iz McTiernanova filma. Ako je scenarij za ovaj film zaista "napisao" RR, loše je prepisao uradak brače Thomas.

Mogu se zakleti da mi je "Predator" bio PRVI film koji sam pogledao na VHS-u u životu. Bilo mi je glupo gledati Brodyja, koji mi je "by the way" u većem dijelu filma ličio na Stana Laurela, kako se bori sa "čoporom" mnogo inteligentnijih i snažnijih vanzemaljaca. Arnie mi je ipak ulijevao više samopouzdanja. Brody mi je bio skoro najružniji lik čitave ove priče. Valjda sam se kroz ovoliki broj pokušaja da se ponovi legendarna priča sa Predatorom i navikao na ružnoču ovog vanzemaljca. Da se u neka doba nije pojavio Larry Fishburne, Brody bi mi bio najružniji. Sad će neko reći da sam zaboravio Trejoa, ali taj lik je na svojoj ružnoći slavu stekao, pa mu se ne smije zamjeriti.

Kad sam već pomenuo Fishburnea moram naglasiti i to da mi je najbolja scena u filmu bila upravo njegova iznenadna pojava. Iako mi nije toliko drag otkako se totalno deformisao, obradovala me njegova pojava koja je razbila učestalo kopiranje originalnog Predatora.

Sve u svemu, film "Predatori" ne samo da se poslužio poznatim kvotama iz originala, nego kroz preko 100 minuta akcije nije uspio stvoriti vlastiti pečat po kojem bi ga publika pamtila. Bez naročitog zapleta, pun loših dijaloga, prosječne režije i glume, sa nekoliko zanimljivih akcijskih scena koje vas čak neće ostaviti ni bez daha.

RR me možda malo i razočarao, mada je u globalu dobio ono što u svojim filmovima najviše i nudi. Mnogo pucnjave, krvi i nasilja. Ako mu je bio cilj da napravi film koji će zabaviti gledaoce u tome je sigurno i uspio, ali da je stvorio neko djelo koje će se pamtiti dugo godina, poput "Predatora" brače Thomas, to nije ni blizu. Ipak, otiđite u kino, kupite ulaznicu, sjedite i zabavite se uz pucnjavu i dobre efekte.

SVE ZA POVJERENJE

2010-02-17T01:10:00.001-08:00

Prošli post sam napisao s povodom, a povod je naravno bio 14. februar ili Dan zaljubljenih. Ovaj post pišem tek onako, bez ikakvog povoda. Ustvari, lažem. A laž je jedan od glavnih povoda zašto se ovaj post odnosi na povjerenje. No laž nije povod da pišem ovaj tekst. Povod je, ustvari, smiješan. Naime, mojoj radnoj koleginici iz čista mira je sinula ideja o neobičnom sistemu zaštite i očuvanja vjernosti partnera. Zamislila je da na muškom polnom organu postoji barkod, a na ženskom barkod čitač. E tako je ona zamislila da samo onaj kojeg čitač može pročitati ima prolaz. Savršena zaštita od prevare. :)
Drugi kolega je to shvatio na jedan potpuno drugačiji način. On je taj čitač vidio kao brojač pređenih "kilometara". Kao, tada žene ne bi mogle lagati o svojim iskustvima. Tipična muška priča. Ali zamršena priča o povjerenju vezana je za moj protekli post, jer bez povjerenja nema ni ljubavi. Povjerenje je najvažniji dio zdrave veze.

Divno je imati nekoga kome možemo vjerovati. Kad jednom saznamo da nas je voljena osoba lagala, ili prevarila, za neke je to sigurni znak da treba prekinuti, dok će drugi procijeniti kako je griješiti ljudski i kako grešniku treba dati drugu priliku. Odlučite li se za drugu priliku, trebali biste biti sigurni da to zaista i mislite, jer nisu svi u stanju oprostiti. Nakon izigranog povjerenja kod parova koji ostanu skupa najčešće grijesi negdje ''vise'' u zraku. Tiho zamjeranje najgora je opcija, jer će gotovo sigurno dovesti do kasnijeg prekida ili će se veza toliko pokvariti da ćete oboje u njoj biti nesretni, bez obzira što ste formalno još uvijek skupa. Ukoliko ste stvarno spremni oprostiti i ukoliko jednom narušeno povjerenje za posljedicu ima da joj u stvarnosti više ne vjerujete, teško će biti izdržati sumnje i pritiske, jer će partner odlaziti na posao, ponekad će zakasniti, ponekad se neće javiti, ponekad ćete ga viđati s drugima i neće biti dobro ako za skoro svaki događaj budete smišljali skrivene scenarije i očekivali priznanje novih grijeha kao novu pljusku.

Povjerenje je jedan od najvažnijih elemenata svake veze i bez obzira što se među partnerima dogodilo, vezu je gotovo nemoguće održati, a sasvim sigurno ona ne može biti kvalitetna ako nema povjerenja. Povjerenje nije nepromjenjiva činjenica, ono se može kretati i u jednom i u drugom smjeru, što znači da se povjerenje može i srušiti, ali i ponovo izgraditi. Za vraćanje izgubljenog povjerenja obje strane mnogo trebaju uložiti i potrebno je dosta vremena. I tačna je izreka kako ''možemo oprostiti, ali ne i zaboraviti'' – većinu ljudi godinama nakon ružnog događaja zna ''presjeći'' sjećanje na njega.
Ukoliko se radilo o ljubavnoj ili seksualnoj aferi, preljubnik bi svakako morao jasno riješiti situaciju i prekinuti svaku komunikaciju s osobom s kojom je imao aferu. Ponekad će to biti nemoguće jer se afere znaju dogoditi među ljudima koji se poslovno ili na drugi način svakodnevno susreću, pa se to rješava tako da se ti susreti svedu na nužni minimum i nikada, ali baš nikada se ne odvijaju nasamo. Onaj tko je počinio pogrešku mora biti siguran u svoje osjećaje, te se mora iskreno izvinuti. Bez obzira je li bila riječ o preljubu, prekomjernom trošenju koje je uzrokovalo financijske probleme, skrivanju nekih navika i načina života ili nečem četvrtom, teško je uspjeti ako osoba koja je pogriješila nije istinski svjesna svoje pogreške, koliko je povrijedila partnera i ako je sasvim sigurna da to više neće učiniti. Neki ljudi se iskreno kaju za svoje postupke, ali nisu u stanju održati obećanje. Jedini razlog zbog kojeg bi se moglo tolerirati ostajanje u vezi s takvom osobom mogao bi biti ovisnost, bez obzira je li riječ o seksu, alkoholu, kocki, šopingu... u takvim, drastičnim slučajevima, treba jasno reći kako je riječ o ovisnosti, potražiti stručnu pomoć i nakon razgovora sa stručnjacima čvrsto odrediti rok u kojem je realno očekivati oporavak, odnosno promjenu ponašanja. Ustanovite li negdje na tom putu kako ne možete izdržati, ostaje vam trajno prekinuti vezu ili to učiniti privremeno, te dati šansu partneru da se sam riješi ovisnosti, te mu nakon liječenja dati još jednu priliku.
Oba partnera trebaju vidjeti situaciju iz perspektive drugoga, a to znači da i onaj tko je pogriješio i onaj tko je, uvjetno rečeno, žrtva pogreške, trebaju jasno izreći kako vide situaciju, te o tome treba razgovarati dok jedno drugo ne uspijete razumjeti. Razumjeti ne znači i sa svime se složiti i opravdati nečije ponašanje, ali ako ne razumijete kako se netko osjećao i zašto je nešto učinio, manje su šanse za oprost i obnovu povjerenja. Također, onaj tko je pogriješio treba shvatiti kako se onaj tko je izdan osjeća.
Sindrom žrtve često znači da izdana osoba samu sebe krivi za pogreške partnera. Bez daljnjega, pogreške se ne čine zbog sreće i zadovoljstva vezom, pa je u redu razumjeti, ali nije u redu otići u drugu krajnost i izjednačiti krivice. Uvijek treba znati da oboje imate priliku pogriješiti, a da je u ovom slučaju grubu pogrešku načinio samo jedan. Ne zaboravite pozitivne stvari u vezi – načinite popis i potrudite se što bolje razviti dobre strane, što češće se dovoditi u situacije kad te pozitivne strane dolaze do izražaja. To je način da vam bude lijepo i da se lakše opet zbližite.
Može se lako prepoznati kad je jedna strana zaista ozbiljno raskrstila sa starim modelom ponašanja, a kad je druga strana istinski oprostila, a bez ta dva preduvjeta nema novog povjerenja.

LJUBAV JE...

2010-02-14T10:41:00.000-08:00

Davno sam čuo za leptiriće u stomaku. Zamišljao sam ih kao bubice, kao prave leptiriće koji te golicaju po cijelom tijelu. Smiješno mi je bilo i zamisliti osobu koja osječa tako nešto. To moje zamišljanje leptirića umalo da me prevari i da nikad ne osjetim ljubav. Leptirići u stomaku nisu nikakve bubice, niti golicaju. Leptirići su nervoza, i briga da ta ljubav ne prestane. Briga da ćemo je izgubiti već na prvoj krivini, iza prvog ugla. Ali kako je samo lijepo osjetiti ljubav. Neopisiv je osječaj biti voljen.

Definicija ljubavi zapravo i ne postoji. Često sam čitao da je to put od žlijezda do zvijezda. O ljubavi je napisano na hiljade studija, ispitano na milione ljudi, a nekako se sve svodi na suštinsku i apsurdno jednostavnu činjenicu da je dobar odnos onaj u kome se osječate dobro, a loš onaj u kome se osječate loše. Ljubav živi u dobrim odnosima. No, može li ljubav živjeti vječno?

Većina ljudi izjavljuje ljubav impulsivno, na početku veze, dok su partneri još uvijek pod jakim uticajem hormona. Kasniji razvoj međusobnog odnosa definira snagu ljubavi. Dok žena žudi za osječajem posebnosti i privlačnosti u njegovim očima, osječajem zaštićenosti, nježnim poljupcima, dodirima, razgovorima, muškarac uživa svakodnevno vidjeti da njegova izabranica izleda lijepo, zdravo i privlačno, obožava dokaze vjernosti svoje drage, te česte i spontane seksualne igrice. Nedostatak bilo čega od navedenog vezi daje dozu nestabilnosti. Brod počinje da se ljulja, pa je pravo pitanje da li oni leptirići u stomaku možda imaju isti vijek trajanja kao i ovi u prirodi?

Moje lično mišljenje je da nemaju. Leptirići te mogu prevariti ukoliko ne prepoznaš njihove signale. Tada uđete u vezu u kojoj s partnerom stvarate zajedničke ciljeve. Takva ljubav stoji na nestabilnim temeljima. Ako ipak prepoznate signale koje vam leptirići žele poslati, upoznat ćete osobu čiji se životni ciljevi podudaraju s vašima. Ostaje vam samo da ih zajedno ostvarujete. Vaši leptirići će polako sviti gnijezdo zajedno sa partnerovim. Vijek trajanja će im možda biti kratak, ali stalna reprodukcija održavat će ljubav beskrajno dugo.

PLIĆAK LJUDSKOSTI

2009-12-20T09:57:00.001-08:00

Ako čitate ovo, ili ste zalutali na moj blog sasvim slućajno ili ste ga posjetili kao redovan čitalac ili čak možda ubijate dosadu na zenica-online.

Ovaj blog nije jedino mjesto na kojem iznosim svoje stavove i dešavanja iz privatnog života. Redovno postavljam fotografije na zenicafoto blog, pišem o ljudima koji me okružuju na zenicacity blogu, a od nedavno sa svojim prijateljima pokušavam voditi web stranicu zenica-online. Ali ko sam ja i zašto to činim?

Internet ja postao jedno sasvim normalno mjesto za druženje, ubijanje dosade i prikupljanje informacija. Pored toga, internet je postao mjesto gdje se svatko, ali baš svatko može oglašavati. Sasvim je jednostavan način stvaranja jednog bloga. Na tom blogu možete pisati što god vam srce želi. Možete pisati o svojim ljubavima, svojim strahovima, možete hvaliti ili pljuvati nekoga, sasvim je svejedno šta želite pisati na svom blogu. Potpuno druga stvar je ko će to čitati? Ko će komentirati vaše tekstove ili fotografije?

Najviše komentara šalju oni koji se sebićno i egoistično guraju kroz svijet. Njihovi komentari su puni sarkazma, uvreda i vlastitih stavova i oni su uvjereni da su najpametniji. To govorim iz vlastitog iskustva. Za pisanje jednog bloga nije potrebno neko posebno obrazovanje. Nije potrebno imati ni stalne čitaoce, jer nitko nikoga ne tjera da čita ono što mu se ne sviđa. Lično, ja nisam novinar, niti profesionalni fotograf. Studirao sam kriminalistiku, oženjen sam, imam dijete, živim kao podstanar, nemam posao u svojoj struci, ustvari jedva da imam posao uopšte. Ipak, pronađem vremena za šetnju svojim gradom i tom prilikom se trudim uhvatiti dio onoga što vidim. Te fotografije, napravljene obićnim digitalnim aparatom, postavljam na blog kako bi sa svojim sugrađanima koji vole Zenicu, kao i sa svima ostalim koji vole gledati fotografije, podijelio svoju ljubav prema ovom gradu i prema fotografiji. Kao što sam rekao, sve svoje fotografije radim sa amaterskom opremom, ali sam i pored toga uspio ostvariti nekoliko priznanja sa svojim radovima. Pronađem vremena napisati post o stvarima koje me muče, ne prisiljavajući nikoga da to pročita. Mnogo mojih prijatelja priznalo mi je da im svojim tekstovima pomognem da shvate kako nisu jedini na svijetu sa sličnim razmišljanjima ili doživljenim stvarima. Pronađem vremena, zajedno sa svojim prijateljima, prikupiti ponešto o Zenici i objaviti na web stranici koja je napravljena sa željom da zeničanima i ostalim ljudima približimo svoj grad kroz fotografije i tekstove koje sami pišemo. Sami skupljamo vijesti o dešavanjima u gradu iako nismo u toj profesiji.

Ipak, umjesto da na naše adrese dolaze pohvale za naš trud, savijeti o tome šta da pišemo ili fotografiramo, pomoć u kreiranju vijesti, bilo kakva druga pomoć koju svakako trebamo, redovno čitam komentare u kojima se kritikuje naša slaba informiranost o nekom događaju, kritikuje se moje poznavanje afrikata, kritikuje se porijeklo mog prezimena i raspravlja o tome zašto "ja" postavljam fotografije Zenice,... Ne razumijem da li je ovo pravi način da se netko ohrabri u nastojanju da čini pozitivne stvari putem svjetske mreže? Da li je to zaista stajalište koje ljudi steknu čitajući tekstove na tuđim blogovima? Ili su takvi komentari tek izražavanje plitkosti nečijeg karaktera?

U vremenima u kojima živimo, u državi u kojoj živimo, mislim da je svaki projekat koji pokušava propagirati pozitivne stvari, vrijedan svake pohvale i zaslužuje da mu se pruži podrška. Ja nisam jedini koji objavljuje fotografije Zenice. Tu je još mnogo drugih entuzijasta koji su čak i kvalitetniji od mene. Ali ja njihove radove poštujem i svojim pozitivnim komentarima želi im dati do znanja da ne odustaju od toga što rade. Da nas ne uskraćuju za svoje radove. Nisam jedini koji piše svoj blog. Ja volim čitati tuđe blogove i koliko god mogu ostavljam pozitivne komentare iz istog razloga koji sam maloprije naveo.

Nekoliko puta bio sam spreman odustati od svog javljanja putem blogova, čak sam nekoliko puta bio blizu brisanja svog profila sa Facebooka, ali sam nastavio zahvaljujući ljudima koji su se trudili da mi pokažu da su oni koji šalju negativne komentare samo jedna manjina koja će vječito biti nezadovoljna, bez obzira da li ja znam koristiti "č" i "ć", bez obzira da li su moje vijesti ispunjene potpuno tačnim informacijama, bez obzira da li su moje fotografije kvalitetno odrađene. Takvi ljudi će biti nezadovoljni čak i u slučaju da sve bude savršeno. To je jednostavno njihova karakterna veličina.

A ja se ovim postom želim zahvaliti svima koji su moje fotografije i tekstove gledali kao vid zabave. Hvala vam što ste iskoristili moje radove da ubijete trenutke dosade. I prije svega, hvala vam na svim komentarima, savjetima i porukama podrške. Hvala.

JESMO LI DOŠLI DO KRAJA?

2009-12-13T12:10:00.000-08:00

Naslovnice dnevnih listova pune su žrtava nove, svinjske gripe. Slušam ljude oko sebe i ne čujem da govore o strahu od HIV-a, o strahu od raka ili strahu od srčanog udara. Ljudi su se i u mom gradu zaista počeli plašiti novog virusa. Kako i ne bi kada tolike novine pišu o opasnostima koje nosi. Svaki dan umre neko mlad i zdrav, neko star i bolestan, mada se broje samo ovi prvi. Ovakav strah budio se i ranije među ljudima, ali te ranije strahove ne pamtimo. Plašimo se onoga što je danas tu. Onoga što danas puni novinske članke i najave po dnevnicima. Jahači apokalipse jahali su i ranije, ali narod se danas pita, je li nam sada stvarno došao kraj?

Kao i uvijek u teškim trenucima ljudi se prvo okreću vjeri. Okreću se onim religijskim tvorevinama koje su im od djetinstva ostavljali roditelji. Rješenje za sve probleme ima Sveta knjiga. Bila to Biblija ili sveti Kur'an, Sveta knjiga krije sve tajne svijeta. Ovozemaljskog, ali i onog nama nepoznatog. A šta nam to Svete knjige govore o posljednjim danima.

Možda najzanimljiviji dio Biblije, barem u ovim teškim vremenima, jeste Otkrivenje u Novom zavjetu. Naročito šesto poglavlje koje kaže:

¹ I vidjeh kad Jagnje otvori jedan od sedam pečata i čuh jedno od četiri živa bića kako gromoglasno govori: dođi.

² I vidjeh, i gle, bijeli konj, a onaj što sjedi na njemu imade streljački luk, i dade mu se vijenac, pa iziđe pobjeđujući i da pobjedi.

³ I kad otvori drugi pečat, čuh drugo živo biće gdje govori: dođi.

⁴ I iziđe drugi, riđi konj, a onome što sjedi na njemu dade se da uzme mir sa zemlje pa da ljudi kolju jedan drugoga, i dade mu se veliki mač.

⁵ I kad otvori treći pečat, čuh treće živo biće gdje govori: dođi.

⁶ I vidjeh, i gle, vrani konj, a onaj što sjedi na njemu imade vagu u svojoj ruci. I čuh kao da glas između četiri živa bića govori: mjerica pšenice za dinar i tri mjerice ječma za dinar; a ulju i vinu nemoj da naškodiš.

⁷ I kad otvori četvrti pečat, čuh glas četvrtog živog bića gdje govori: dođi.

⁸ I vidjeh, i gle, zelenkast konj, a onome što sjedi na njemu bješe ime smrt, i sad su išli za njim, i dade im se vlast nad četvrtinom zemlje, da ubijaju mačem i i glađu i kugom i zvjerinjem zemaljskim.

⁹ I kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog Božije riječi i zbog svjedočanstva koje imadoše.

¹⁰ I povikaše snažnim glasom govoreći: dokle, sveti i istiniti gospodaru, nećeš suditi i osvetiti našu krv na onima što stanuju na zemlji?

¹¹ I svakom od njih dana je bijela haljina, i bi im rečeno da počinu još malo vremena, dok se ne navrši broj njihovih saslužitelja i njihove braće, koji ima da budu pobijeni kao i oni.

¹² I vidjeh kad otvori šesti pečat, i bi veliki zemljotres, i sunce pocrni kao vreća od kostreti, a sav mjesec posta kao krv,

¹³ i zvijezde nebeske popadaše na zemlju kao što smokva odbacuje svoje nedozrele plodove, kad je ljulja jak vjetar,

¹⁴ i nebo se izmače kao knjiga kad se smota, a svaka gora i svako ostrvo bi pokrenuto sa svoga mjesta.

¹⁵ I carevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i silni, i svaki rob i svaki slobodnjak, posakrivaše se po pećinama i po gorskim stijenama,

¹⁶ i govoriše gorama i stijenama: padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga što sjedi na prijestolu i od gnjeva Jagnjetova,

¹⁷ jer dođe veliki dan gnjeva njihova, i ko može da se održi?

U ovom dijelu govori se o "četiri jahača apokalipse". To su četiri mitske figure od kojih svaki predstavlja jedno zlo, i koji će se pojaviti na Zemlji na dan Apokalipse, nagovještavajući smak svijeta. Četiri jahača predstavljaju neizbježna zla koja se pojavljuju kako ljudi na Zemlji gube humanost i odlike ljudskosti. Oni su prva četiri od ukupno sedam zapečaćenih poruka. Prvi jahač dolazi na bijelom konju, predstavlja antihrista i njegova uloga je da zavede ljude i navede ih na jedne protiv drugih. Nosi luk, a na glavi mu je vijenac. On je "osvajač" koji ima misiju podrediti čovječanstvo. Također, ima metaforičko značenje za pohlepu u ljudima koja ih je dovela do Apokalipse. Drugi jahač dolazi na crvenom konju. Crvena boja simbolizuje krv koja se proliva u ratovima. Dobija snagu da uništi mir na zemlji, nastavi rat koji je započeo prvi jahač, i natjera da se ljudi ubijaju međusobno. U ruci drži mač kao simbol rata. Njegovo metaforičko značenje su ratne strahote. Treći jahač jaše crnog konja i dolazi kao posljedica rata i razaranja drugog jahača. On će donijeti već pokorenom svijetu glad i bolest. U ruci drži vagu kao znak hrane koju mjereći oduzima i uništava. Jaše govoreći: "jednu hrpu pšenice za groš, tri hrpe ječma za groš, a ulja i vina neće biti". Četvrti jahač "Smrt" (jedini imenovani jahač) dolazi na bledunjavo zelenom konju. Zelena boja je znak teško bolesnih i nedavno umrlih ljudi, a blijeda nijansa označava truljenje. Prati ga bog starih Grka - Had, koji simbolizuje pakao. Njemu je data moć svih prethodnih jahača, te ubija ratom, glađu, bolešću i divljim zvjerima.

Koliko pečata je do sada skinuto? Koliko jahača smo pustili?

U Islamu stvari izgledaju drugačije. U Islamu, kako u hadithu (kolekciji usmenih priča koje se odnose na život Muhameda) tako i u Kuranu, mnogo je predviđanja propasti svijeta. Jedno od glavnih pretpostavki jest da će kraj nastupiti kada se pojavi životinja koja je toliko dlakava da se ne zna dolazi li ili odlazi (na arapskom se opisuje kao Dab-ba). Njezina pojava koincidira s velikim brojem muslimana koji su se odvojili od Islama, a ta životinja će ih vratiti natrag na pravi put.

Ipak Sura 75. kaže:

1. Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi #

2. i kunem se dušom koja sebe kori. #

3. Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? #

4. Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo. #

5. Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi #

6. pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?” #

7. Kad se pogled od straha ukoči #

8. i Mjesec pomrači #

9. i Sunce i Mjesec spoje – #

10. tog dana čovjek će povikati: “Kuda da se bježi?” #

11. Nikuda! Utočišta nema. #

12. Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten, #

13. toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti, #

14. sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, #

15. uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi. #

16. Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, #

17. Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. #

18. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, #

19. a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. #

20. Uistinu! vi ovaj prolazni svijet volite, #

21. a o onom drugom brigu ne vodite. #

22. Toga dana će neka lica blistava biti, #

23. u Gospodara svoga će gledati; #

24. toga dana će neka lica smrknuta biti, #

25. tešku nevolju će očekivati. #

26. Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, #

27. i vikne se; “Ima li vidara?” #

28. i on se uvjeri da je to čas rastanka #

29. i noga se uz nogu savije, #

30. toga dana će Gospodaru tvome priveden biti: #

31. “Nije vjerovao nije molitvu obavljao, #

32. nego je poricao i leđa okretao, #

33. a onda svojima bahato odlazio.” #

34. Teško tebi! Teško tebi! #

35. i još jednom: Teško tebi! Teško tebi! #

36. Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati? #

37. Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, #

38. zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, #

39. i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, #

40. i zar Taj nije kadar da mrtve oživi? #

Trebamo li zaista živjeti u strahu od "skorašnjeg" smaka svijeta? Istina je da ova nova gripa odnosi mnogo života. Doduše, većina umrlih se borila sa drugim bolestima i starošću. Ali kada apokaliptična Španska gripa nije pokorila svijet zašto se toliko plašimo ove svinjske? Među nama ima i onih koji nisu vjernici. Plaše li se i oni jednako kao i ovi koji vjeruju? Hoćemo li u času smrti naše stati pred neko uzvišeno biće i odgovarati za svoja djela?

Mislim da bi ljudi, bez obzira da li nas iza ugla vrebaju jahaći, trebali da žive svoj život, onako, bez straha. Bez straha od kraja i smrti, ali trudeći se ipak biti oprezni u svojim postupcima. Ne samo prema svom tijelu i svojim bližnjima. Ljudi se zaista trebaju potruditi biti bolji i prema ostalim ljudima koji ih okružuju i definitivno prema okolini, prirodi, koja im pruža dom. Samo tako odložit ćemo taj "smak svijeta" još neko vrijeme, a strašne jahać apokalipse zadržati u našim mitovima.

XANAX GENERACIJA

2009-11-29T02:17:00.000-08:00

Postalo mi je normalno slušati poznanike i prijatelje kako razmjenjuju priče o svojim "žutim minutama". Nerijetko i sam učestvujem u raspravama oko teškog vremena u kojem živimo. Skoro pa nikom nije lako danas, "čast" izuzecima. Međutim, ja svoje teške momente svarim nekako u glavi i u krugu najbližih. Velika većina mojih poznanika, prijatelja i rodbine riješi to uz pomoć hemije. Tek možda 2% njih se istrese bez upotrebe tableta, 15-tak posto kljuka ih se leksiliumima, apaurinima i ko zna kakvim još "blagim" tabletama za smirenje, do svi ostali koriste stvarno tešk stvari. Stvari poput mega popularnog "Xanaxa".

Nije riječ tek o mojim poznanicima, prema nekim istraživanjima u Federaciji se ovih "magičnih" tableta godišnje proda preko pola miliona. Razlog što se ovaj anksiolitik traži više od nekih drugih antidepresiva leži u brzini djelovanja na "žutu minutu". Dok leksiliumima i apaurinima treba i po desetak dana da prorade, "Xanax" te opali za pola sata. Iako se izdaju isključivo na ljekarski recept, do "Xanaxa" obično dovode drugi putevi. Prijatelji mi pričaju da su njima tu tabletu preporučili drugi prijatelji ili rođaci koji je već koriste.

Nisam mogao izdržati, a da ne upitam jednog od njih zašto uzima te tablete? Znam da se nijedan od njih nikada nije drogirao, malo koji da konzumira i duhan, a ove tablete trpaju kao da su bombone. Prijatelj mi je kroz kratke crtice odgovorio da se uz njih osjeća sigurnije. "Otklanja mi one grčeve u stomaka koje inače imam kod stresnih situacija. A skoro svaki dan mi je stresan. Kome nije? Ma ne uzimam ja njih tako često. Možda tri, četri sedmično, nekad pet. Ma uzmem kad mi je teško, ali mi je važno da mi budu u džepu. Nek su one blizu, odmah mi je lakše." Zanimalo kako to oni dolaze do lijekova. "Pa normalno, propiše mi psihijatar." Tek onda se zabrinem. Pa Bože moj, koliko to ljudi koji me okružuju posjećuje psihijatra. Ipak, prijatelj se ispravio rekavši mi da ne ide na nekakve seanse, nego jednom ode kod psihijatra i on "procijeni" treba li ti "Xanax" ili ne, i kad ti jednom propiše poslije samo odlaziš po recept. Kao utješi me. Kažem mu da bi mi, iskreno, draže bilo da češće posjećuje psihijatra, a manje krka one tablete, a on mi ko iz topa: "Ma okle mi pare za to? A znaš da nemam ni vremena."

Nedavno sam bio na sahrani prijateljevog oca i primjetim da ženi koja je plakala druge žene govore: "Hočeš apaurin?" Bože dragi, pa zar je nenormalno da se plače na sahranama. Jedna jedina žena zaplakala i oni je odmah hoče zatupiti. Zar je sramota u današnji vakat izraziti emocije. Bogami kakvo je vrijeme došlo ja bi samo plako.

Pravi bolesnici bi svakako trebali da se drže propisanih lijekova, ali mislim da se ljudi previše zavaravaju ovim jako opasnim "tableticama". Iako oni to iz svoje perspektive ne vide, svjedok sam da su mi te tablete uzele mnogo dobrih trenutaka sa mojim prijateljima. Znam, oni će reći da ih uzimaju radi stresa, a stres im stvaraju poslodavci, ali mislim da im te tablete stvarno nisu potrebne. Ljudska psiha je snažno oružje i može izaći na kraj sa svim teškim situacijama koje te u životu pogode. Društvo, ostavite tabletice pravim bolesnicima, rasteretite misli i shvatite jedno: "Život živimo sada i naprijed. Ono što propustite ne možete vratiti. Živite život. Hrabro."

MAGLA SVUDA OKO NAS

2009-10-16T12:55:00.000-07:00

Jedna od največih tvornica snova, već duže vrijeme, je naša BiH. Ono što se može pročitati iz dana u dan, što se može vidjeti po TV programima, o našim uspjesima, našim bogatstvima, trebalo bi da nas svrstava među najviše svjetske sile. Otkud onda da smo na ovako niskim položajima u svjetskom poretku?

Kakvih samo prirodnih ljepota imamo. Rijeke, planine, šume, prirodni rezervati, jezera, stari gradovi,... čist zrak, super klima... iskreno imamo mnogo više za ponuditi od Egipta, ili Tunisa na primjer. Ali neeee. Umjesto da i rukama i nogama dovlačimo turiste u ovaj komad raja nas zapane naki Indijana Džons koji nam još otkrije i da imamo i piramide u ovoj našoj Bosni. Mati moja mila. Pa u vrijeme kad smo bili jedna od najuticajnijih sila u svijetu, kada smo brojali hiljade eksperata iz različitih sfera nauke, u vrijeme druga nam Tita, ni tad nismo mogli pronaći ovoliku piramidu u srcu Bosne i ne bi ni znali da nam to Semir nije reko. cccc

A pogle tek sport. Naročito fudbal za koji se i gine u našoj zemlji. Liga nam je tako niskim granama da kvliteta igre graniči sa učenjem bebe da puže. Zanimljivije je gledati eberečke-ebertute u nekom školskom igralištu, nego ove naše jadnike kako se rekreiraju na naš račun. I još neko pogine u navijačkim neredima. Reprezentacija je posebna priča. Ovamo liga tone sve dublje, ali Bosna ima najjaču nacionalnu vrstu na ovom dunjaluku. Evo već dobrih petnest godina se kvalifikujemo na velika takmičenja, a ni na jednom nismo učestvovali. Sad kad vidim ove zvijezde u našoj reprezentaciji skontam kako su nas mazali sa Baljićem, Bolićem, Akrapovićem, i ostalim tadašnjim "zvjezdicama" za koje niko u svijetu fudbala nije čuo. Imali smo do danas tek Kodru, Salihamidžića i eventualno Hibića, za koje su čuli ljudi u drugim zemljama. Ja mislim da Topićeva mama i ne zna čime joj se sin bavi, a kamoli da to znaju nogometni fanovi u širem regionu. Mujčina ili Šabića da ne pominjem. Sad se tek imamo za šta uhvatiti. Imamo 6-7 igrača koji drmaju Evropom u svojim klubovima. Ipak mislim da je i to premalo da se reprezentacija još bolje plasira. Ruku na srce mi u ovim kvalifikacijama nismo ni Tursku nijednom savladali, a Belgija je klapi. Španiju neću ni pominjati. Mislim da smo dosegli svoj vrhunac.

Ipak mi i dalje stvaramo nove snove u ovoj našoj Bosni. Nama ni dalje ne smiješ reći da nemamo piramida. Nama još uvijek ne smiješ reći da čemo izgubiti u baražu. Sve što nama smiješ reći je: kasnit će vam primanja.

AGENT PRODAJE

2009-10-16T12:30:00.001-07:00

Teško pronalaženje radnog mjesta dovelo je ljude, a naročito omladinu, da prihvataju bilo kakvu vrstu posla. Jedno od najsmješnijih radnih mjesta na prostorima BiH sigurno je agent prodaje. Poznat još pod imenima komercijalista, sales menager, PR, unapređivač prodaje... jednostavno je trgovački putnik. To su oni ljudi u odijelima što idu od vrata do varata nudeći svašta nešto što ti ne treba. Konkursi za popunu radnih mjesta ovih specijalnih agenata preplavljuju dnevne listove, radio stanice, web stranice... Šta se u tom poslu ustvari nudi?

Postoji jedan mali broj firmi koje zaista ozbiljno posluju i svoje komercijaliste uredno nagrađuju. To su tipovi firmi poput Coca cole, Podravke, Fabrika duhana..., naravno firme koje nemaju nikakvih problema sa plasmanom svojih proizvoda na tržište. Ali da bi se zaposlio u takvu firmu kao komercijalista potrebna ti je mnoooogo dobra štela. Ostale firme svojim "agentima" odmah na intervjuu govore o brendovima koje prodaju, velikom potražnjom za tim brendovima, lakoj lovi, obečavaju automobil, mobitel, i svu ostalu tehnologiju koju jedan "agent" treba da posjeduje i naravno basnoslovnu platu. Naravno uz neke "jednostavne" radne obaveze. Najčešća rečenica koja će se čuti na intervjuima za prijem komercijaliste u radni odnos je: "Ako ti firmi zaradiš 50.000 mjesečno, tvojih je 700, jel pošteno?" Kojim sistemom matematike se ovdje dobije pošten rezultat?

Problem takvih firmi je težak plasman proizvoda iz njihovog asortimana na tržište prepuno konkurencije. Direktori takvih firmi su unaprijed otklonili svaki eventualni rizik svog poslovanja kada zaposli jednog "agenta" pod ovakvim uslovima, jer ako taj "agent" uspije firmi zaraditi samo 35.000 mjesečno, njegovih je tek 450-500 maraka. Roba prodata, "agent" isplačen, direktor se slatko smješka :) nova vila u planini.

Ovakvih poslova bit će sve dok naši mladi ljudi prihvataju uslove koje im "poslodavci" diktiraju. Privatnici u našoj zemlji nemaju osječaj odgovornosti prema uposlenicima. Sva moguća prava radnika se krše kad god se stigne, dok se direktori firmi, koji su ionako sumnjivim putevima došli do svojih imperija, sve više bogate. Postoji još malo nade da će se naš narod ipak probuditi iz ove, ratom izazvane, kome. Pa probudi se narode, vidi ko te jebe!

SAMOLJEPLJIVE SLIČICE

2009-10-12T05:09:00.000-07:00

Virus koji nosim još od djetinstva je po svemu sudeći totalno neizlječiv. Iako već imam suprugu i kćerkicu, bojim se da moja strast za albumima i samoljepljivim sličicama nije uopšte splasnula. Supruga me pogleda ispod oka svaki put kad prolazimo pored trafike, jer zna da omjeram novi album za svjetsko ili evropsko nogometno prvenstvo, i ne daj mi Bože da kupim barem jedan paketić da me želja mine bojim se da bi me sasjekla u korjenu.

Već duže vrijeme se tjeram da napišem post i o ovom fenomenu koji je zarazio mnoge u vrijeme mog djetinstva. Nemam pojma kako je zaobišao moju suprugu, ali iz godine u godinu se iznenadim koliko je stvari kroz djetinstvo nju mašilo. Iskren da budem, bude mi je malo i žao, jer mi smo stvarno uživali u svim tim stvarima koje mnogo fale današnjoj djeci i omladini. Ali da se vratim na temu sličica. Rekoh, tjerao sam se da napišem post o tome, ali odustao sam kada sam na tportalu pročitao tekst napisan upravo na ovu temu, jer bojim se da bolji tekst sigurno ne bi napisao. "Zbog radi toga", što bi rekao gosn Šojić, samo ću napraviti copy i paste tog teksta, pa da ga pohranim i na svoj blog.

"Koliko je samo suza, para, počupane roditeljske kose i urlika radosti potrošeno na samoljepljive čarolije svih kojima je djetinjstvo prohujalo u sedamdesetima i osamdesetima. Sličice. Kupljene, istapkane, popušene. U kojem god obliku da smo ih dobivali ili gubili, bili smo spremni dati život za onu zadnju koju nitko nema i s kojom bi popunili album Samoljepljive sličice bile su daleko više od samo ljepljivih sličica. Oko njih su se stvarala prijateljstva, neprijateljski klanovi, letjele šake, cvililo se i šmrkavilo. Tko će danas objasniti tu kolekcionarsku strast koja je krajem sedamdesetih i kroz osamdesete pratila djetinjstvo, pa i adolescenciju, tolikih kvartovskih šmokljana? Fenomen kojeg bi se posramili i najokorjeliji numizmatičari i filatelisti – skupljanje samoljepljivih slički – danas izgleda kao priča iz kamenog doba. Ali nekoć... Disney, Zagor, Meksiko '86, Italija '90, košarkaši, Snorkiji, Formula 1, albumi čija su prazna polja vrištala od želje da budu popunjena, a klinci provodili noći i dane maštajući o zadnjoj sličici koja im nedostaje.

Skupljanje sličica i slaganje u albume počelo je već krajem šezdesetih, no u vremenu krpenih pelena, lopti, šećernih tabli i specijaliteta a la kruha-masti-soli-luka, sličice su još bile daleko od samoljepljivih tehnologija. Poleđinu je trebalo premazati ljepilom pa tek onda staviti na list albuma. Kao, recimo, sličice iz čokoladica Životinjsko carstvo.

Ipak, pionirski počeci dječjeg kolekcionarstva ubrzo su eksplodirali u totalnu histeriju. U vrijeme kada na televiziju dolaze Štrumpfovi, Snorkiji i Muppet Show bilo je prekasno za preodgoj koji će ostaviti obiteljske džepove nešto debljima. Svi su htjeli imati album, skupljati repku Španjolske ili Južne Koreje s nogometnog prvenstva ili imati face iz domaće košarkaške lige 90/91. kao da je riječ o Fabergeovim jajima. Dječjoj fantaziji se podvaljivalo apsolutno sve. Od crtića do nogometa. Od Zvjezdanih staza do Formule 1. Pola ih nije gledalo nogomet niti je moglo pratiti priče kapetana Piccarda, ali su svi beziznimno htjeli imati ispunjen album Meksiko '86. i provesti čitavo poslijepodne tapkajući se za desnog beka urugvajske repke.

Dječji samoljepljivi snovi proizvodili su se u neverlandu Jugoslavije, gdje bi se valjda doselio i Michael Jackson da su ga na vrijeme obavijestili – u mjestu Gornji Milanovac u središnjoj Srbiji. Tamo su, među brojnim tvorničkim postrojenjima, bile i Dječje novine, tiskara zaslužna za proizvodnju većine sličica na tržištu nekadašnje Juge. Sličke su dolazle na kioske u paketićima od tri komada, a za sto praznih paketića poslanih nazad dobivala bi se nagrada.

Je li itko ikada ispunio album do kraja bilo je i ostalo predmet školskih mitova. Većina je u najboljem slučaju saznala da je neki frend od frenda od frenda od frenda navodno popunio svoj. Fora je bila u tome da bi, do trenutka kada bi netko gotovo popunio album, već bi druge sličke harale džepovima. Želja za završavanjem albuma se preko noći pretvarala u nesavladivu potrebu za kupnju novog.

I da, skupljanje samoljepljivih sličica bilo je više-manje stvar za dečke, sve dok se nije pojavila Sarah Kay, Barbie, Pčelica Maja i slični likovi. Ipak, najvažnije je bilo tko će kome oteti sličke kokanjem, tko će prije skupiti sve, tko ih ima više... Što se točno nalazilo na njima, bilo je apsolutno nebitno. Osim, eventualno, cijene na paketiću i albumu, ali to je već bila stvar za roditeljsko kokanje s nešto drukčijim papirićima koji nikako da se počnu lijepiti. "

autor: K. Dujmović

BRDO

2009-09-05T05:08:00.001-07:00

Meni ne treba mnogo vremena da skontam kako je Zenica blagoslovljena nekim geografskim ljepotama. Za svaku od tih ljepota građani Zenice sigurno imaju vezanu barem po jednu uspomenu. Lijepu ili ružnu, ali sigurno imaju. Za "crkvičko brdo" mene vežu možda i najljepše uspomene. Nisam išao u "1. maj" ili "Mak Dizdar", a nisam nešto posebno ni školskih izleta imao gore. Ono na što me ovo brdo asocira jeste nogomet.
Prve utakmice na kojima sam zaigrao, među meni najboljim nogometašima u istoriji nogometa, bile su još za vrijeme rata. Odnosno, ratno stanje se polako privodilo kraju, bila je 95./96. godina i sjećam se da sam, kao i svi početnici, startao na golu. Naravno, bili su to oni najbolji nogometni golovi ... mali. Iako sam tada već duže vrijeme trenirao nogomet, onakvu žar u igri nisam osjećao ni na jednoj drugoj utakmici, ni na jednom drugom stadionu na kojem sam zaigrao. Čar nije bila u lopti, ni u terenu na kojem se igralo, čar je bila u ekipama. Ekipe su činili uglavnom isti igrači koji su zajedno igrali još od davnih, barem meni davnih, 70-tih godina. Bili su to "igrači" od kojih sam stalno pokušavao naučiti nešto novo. Krenuvši od mog oca, pa mog dajdže Ahme, preko brače Medija, Enčeta, Kićeta i Sajda, pa zatim tu su bili još i Žara, Niđo, Zela, Jole, ... Znam da ova imena i nadimci nekome ne znače gotovo ništa, ali meni su upravo ovi ljudi bili životni učitelji, jedan veliki skup pozitivne energije, životnog iskustva, različitih stavova, ... upravo ovi ljudi su me učili kako da se u životu nosim sa pobjedama i porazima, dobrim i lošim iskustvima i koliko treba da cijenim prijateljstvo.
Većine se rado sjetim, naročito dok igram nogometa na ovom istom brdu. I danas se sastanemo na istom mjestu u isto vrijeme, ali ne i u istim sastavima. Tek poneki član te stare ekipe uveliča predstavu, a ja još uvijek s uživanjem trčim po tom grbavom polju nadajući se da ću jednog dana biti uzor i učitelj nekom od mlađih, novih igrača.

DOME, SLATKI DOME

2009-08-31T12:39:00.000-07:00

Tek zahvaljujući ovim ljetnjim praznicima čovjek vidi koliko ljudima nedostaje dom. Ne mislim samo na one ljude koji dolaze iz inostranstva da bi obišli svoje najmilije, da bi nakon nekoliko godina provirili u svoj rodni grad, prisjetili se starih uspomena, uslikali se s novim objektima, s nekim stvarima se zadivili, s nekim zaprepastili. Govorim i o onima koji su iskoristili godišnji i pobjegli malo na more ili u planinu, pa eto i u inostranstvo obići najmilije.
Vjerovatno ima dosta onih koji bi najradije da se više i ne vrate u Zenicu. Ja znam da kad god se spremam na more računam koliko dana ću ostati. Kad računam malo mi i mjesec, dok sam dole... puno mi i 5 dana, nekako naguram na 7 i zgledam se sa ženom u koja doba da krenemo kući. Svaka čast svim domaćinima, ali nema onog osječaja kao kad si u svojoj čaršiji, u svome stanu ili kući. Ma vala i u svojoj hali.
Ali eto ne mislim samo ni na te ljude koji su pobjegli napuniti baterije. Koliki je značaj te rodne grude mogu vidjeti tek po ljudima koji zaista nemaju razloga boraviti u "provincijama" kao što je naša. Ljudi kao što su inženjeri i primarijusi sa američkih univerziteta, ljudi koji su jako davno napustili svoj rodni grad i otišli trbuhom za kruhom, ostvarili sve svoje snove, postali cjenjeni građani nekih mnogo uvaženijih država, svjetski ljudi. Ja takve ljude viđam po našim ulicama. Ti ljudi kupe kartu i, umjesto da godišnji provedu na Karibima ili u Grčkoj, doputuju u Zenicu. Nije neobićno u našim kafićima vidjeti Tarika Filipovića kako ispija kaficu sa svojom supugom, koja, moram napisati, opravdava svaki stih ikad opjevan o njenom imenu. Tarik se ne srami u svoj rodni grad dovesti ni Severinu, ma ni Romana Abramovića ako treba. On se ne stidi pred "milijunima hrvatskih gledatelja" spomenuti svoj rodni grad i omiljeni nogometni klub. S druge strane, mi koji živimo u ovom gradu tražimo milion razloga da ga se stidimo. Tražimo milion sitnica da sami sebi ogadimo komd zemlje na kojem smo rođeni. Podapinjemo noge našim sugrađanima. Spremni smo popljuvati sve i svakoga. Bježimo od obaveze da se držimo zajedno. Tražimo načine da Zenicu pretvorimo u posebnu rubriku dnevnih novosti.
Ali pustimo Tarika na trenutak. Njemu svaka čast i iz srca hvala što mi budi ponos svaki put kad spomene moj grad na HTV-u. Imamo mi još mnogo primjera kako se voli rodna kuća. Zar je Nermin Šabić toliko loš nogometaš da je najbolje godine svoje karijere baš morao prodati BH Premijer ligi. Je li se ijedan njegov ili moj sugrađanin to zapitao? Kad smo već kod nogometa, da li je jedan od najboljih evropskih odbrambenih igrača i legenda španske Primere, morao evropske metropole zamijeniti sa Zenicom i po okončanju svoje karijere odlučiti svaki dan gledati naše face? Nijedan od ove dvojice nije sakriven od očiju javnosti, iza debelih zidina u milionskim kućama. Svaki dan su tu sa nama. Dijele i smrad Kočeve kad zaštopa kraj Kamenitog mosta, i otrovne izlučevine u rijeku Bosnu, i loše rezultate Čelika... Ipak, sumnjam da ću ih čuti kako blate bilo kojeg od svojih sugrađana, bez obzira je li on poslanik u skupštini ili radnik u ALBI. I sad bi čuo komentare tipa, lako je njima kad imaju para... E naveo sam upravo primjere koji su do svog novca došli itekako zasluženo. I mogli su ga trošiti u nekom drugom gradu, a ne, kao što sam već napisao, piti kafe u našim mahalama i gledati naše face. Drugi komentar bi bio da ni oni nisu baš iz centra grada... a to je još žalosnije, jer takve komentare bi dobio upravo od ljudi koji ne čine ništa što bi ovaj grad učinilo boljim. Ti ljudi ne čine ništa da se zbliže sa svojim sugrađanima. Da se upoznaju i pomognu sugrađaninu u nevolji, jer sigurno svakog od nas boli kada ti komšija okrene leđa. U tim trenucima sva ljubav prema tvam gradu, prema ljudima iz tvog grada, nestaje. Javlja se želja za odlaskom i polako se zatvaramo u uske krugove distancirajući se od ostalih članova zajednice koliko god je to moguče.
Ustvari, moramo postati ustrajniji. Onima koji su nam jučer okrenuli leđa pomoći već prvom prilikom i tako dati do znanja da smo tu jedni za druge. Samo međusobnim uvažavanjem i pomaganjem možemo naš grad podići na neki viši nivo. Samo takvim odnosom možemo početi borbu protiv kriminala i korupcije koji su se u Zenici uvukli u svaku poru. Samo zajedništvom možemo stvarati bolju okolinu i sigurniji grad za naše potomke. I tako i u njima stvarati onu mrvu osječaja koja će ih držati zauvijek vezane za rodni dom. Bez obzira gdje se nalazili u budučnosti.

KOLIKO JE STVARNOST NESTVARNA?

2009-08-13T03:25:00.000-07:00

Perma itsraživanjima jendog engleksog Univreziteta, poptuno je sveejdno kjoim se resdolijedom pšiu solva u nkeoj rijčei, jeidno je btnio da pvro i psoljednje slovo bduu isparvno naipasni. Osatatk mžoe btii skorz izmejšan, a da rijčei iapk bduu lkao čitljvie. To se dogđaa sotga jer čvojek ne čtia sovlo po svolo, ngeo cjielu rjieč ojdednom.

BOSANSKE NANE

2009-08-08T05:09:00.000-07:00

U ovih svojih 30 godina imao sam priliku upoznati ljude iz nekoliko različitih kultura. U razgovorima s njima došao sam do zaključka da ni u jednoj od tih kultura nema ličnosti kao što je "nana". Ma imaju oni svi svoje bake, staramajke, nene, nane... ali nema takve osobe kao što je "bosanska nana", osobe koja će za svaku situaciju, da bi je nekako što više dramatizovala, izmisliti potpuno novi naziv.

Kad je neko nestašan kažu da se "uzbisnio" ili da "šejtana". Kad se djetetu želi reći da nešto ne treba dirati, kažu mu "jami". Najbolje je kad riječ koja već ima neko značenje, upotrijebe da bi preuveličali neko potpuno drugačije značenje, kao na primjer kad za nekoga ko je više nego pedantan kažu da je "sekantan". Pa onda riječi kojima nikad nisam uspio pronači pravo objašnjenje kao "bilesi".

Pored ove sposobnosti, "bosanska nana" izmišlja bolje mitove i legende i zna više lijekova i trava nego ijedan plemenski šaman. Da bi se djeca "okanila" neke igre ili stvari, "nana" izmisli priču o tome kako je neko dijete ili čovjek umro dok se s time igrao. Znaju travku za svaku boljku, a ako ne znaju travku ima lijeka opet. Ili ti "navuku strunu" ili ti "saliju stravu". Ma nema šta "nana" ne zna.

Još jedna sposobnost "nana" je da znaju "gdje je u kobili dijete". "Nana" zna svu familiju i porodično stablo svakog sugrađanina. Ti joj samo reci ime i prezime, i po mogučnosti majčino djevojačko prezime radi preciznije informacije, i uči će dublje u istoriju osobe nego "google".

Ako netko zna takvu osobu u nečijoj drugoj kulturi neka mi obavezno napiše u komentar. Nije valjda da su naše, bosanske, "nane" najbolje nane na svijetu.

ŽIVOT KAO BAJKA

2009-08-06T08:06:00.000-07:00

Čitajući jedan od postova moje prijateljice Hane zarobilo me par rečenica o bajkama. Svi mi, htjeli priznati ili ne, volimo bajke. Svi smo često maštali da nam je život bajka. Da smo sretni, bogati, talentovani,... Vjerovatno smo tu i griješili. Takve maštarije su postale dio "američkog sna", sna gdje čovjek sa svojih deset prstiju i snažnom vjerom uspijeva od siromaha postati bogataš. U takve snove sam odavno prestao da vjerujem i tek onda se moj život pretvorio u bajku.
Nije to nikakav trik, pretvoriti vlastiti život u bajku. Jednostavno treba logički sagledati koja je to razlika između bajke i stvarnosti. Dakle, koje su to osobine bajke?

Znamo da svaka bajka ima glavnog junaka. Vjerovali ili ne, i moj život također ima glavnog junaka. Mene.

Tema nema određeno kretanje, iako se tako čini kada više puta pročitate jednu te istu bajku. Moj život ima totalno krivudav smjer kretanja, tako da ne postoji način da već sada mogu naslutiti kraj priče.

I na kraju, neizostavan element bajke je sretan završetak. Svaka bajka ima sretan završetak i to je njena najvažnija odlika. Htjeli mi priznati ili ne, svi čemo dočekati taj sretan završetak. Možda se ova moja rečenica čini preteška, ali kada nas netko napusti sa ovog svijeta nerijetko čujemo komentare: "...barem se nije napatio...", ako je smrt bila brza ili "...ma neka se malo i odmori, previše se patio...", ako je netko duže vrijeme patio od neke bolesti. U oba slučaja dolazimo do zaključka da se odlaskom sa ovog svijeta čovjek seli na neko bolje mjesto. Znači sretan završetak. Mi o tome često razmišljamo na potpuno drugačiji način. Razlog tome su naše emocije. Nikome nije lako prihvatiti odlazak voljene osobe, ali možda je najveći dio tog teškog emocionalnog stanja sakriven u jednom sebičnom osječaju samosažaljevanja zbog premalo pažnje koju smo posvečivali osobi koja nas je zauvijek napustila. Zatvarajući se u sivilo tuge samo zadržavamo tok unikatne bajke i prepuštamo se ništavilu. Kako bi moj život sadržavao sve elemente bajke, ja sam smrt prihvatio kao sretan završetak. Ne bih, zaista ne bih volio da moja porodica, moji prijatelji i poznanici budu žalosni kada taj dan dođe. Onda bi samo pokvarili bajku koju sam živio. A svoj život, kao i živote mojih najmilijih, stalno želim pretvarati u bajku.

Negdje u tinejdžerskim godinama prestao sam sanjati novac i slavu. Počeo sam živjeti život i "stvarati" bajku. Moji novi snovi bili su jednostavni. Stvoriti porodicu i nastojati je održavati sretnom. Najteže je bilo pronaći ženu sa kojom ću dijeliti životnu priču. Morao sam poljubiti mnogo "žaba" dok sam pronašao "princezu". Ni na koji način ne želim uvrijediti djevojke sa kojima sam izlazio prije nego sam upoznao ženu svog života. U njima sam pronašao zaista drage ljude i vrijedne prijatelje. Ipak, u bajci ima mjesta samo za jednu "princezu". Nije bilo lako održavati sreću svakodnevno, ali činjenica da se u proteklih trinaest godina nismo niti jednom posvađali, iako smo dijelili teških trenutaka jednako kao i sretnih, sigurno ide u prilog mojoj bajci. Dio mojih snova svakako je bilo i naše dijete. Ah da, zaboravio sam još jedan element bajke...pretjerivanje. Vjerovatno pretjerujem kada kažem da mi je moja supruga podarila dijete kakvo se samo poželjeti može. Kao što sam već napisao, sanjao sam o našem djetetu, ali ni sam ne bih mogao zamisliti ovako lijepo, zdravo, umiljato i pametno dijete. Jednostavno nema načina da joj se dovoljno zahvalim. Preostaje mi samo nastojati živjeti moju bajku i truditi se da ih usrećim dok sam živ.

Zar život ne može biti bajka? Ako se potrudimo svoje snove održavati realnim i na svaki neuspjeh u životu gledati jednako kao i na uspjehe, ne zanositi se ni jednim ni drugim, ako prestanemo biti sebični i pružimo ljudima koji nas okružuju više pažnje, svačiji život može postati bajka. Svaki novi dan donosi nam nešto novo, nešto čega čemo se u budučnosti sjetiti, bilo to dobro ili loše dio je bajke koju živimo.

Na kraju krajeva, sve nas čeka SRETAN ZAVRŠETAK.

PENZIJA

2009-08-05T08:11:00.000-07:00

S velikom tugom priznajem da ovaj post neće biti o mom najdražem školskom kolegi, iako se naslov ubio za priču o njemu. Ovaj će post biti o nama svima "dragoj" recesiji. Svaka kriza budžeta obavezno pogodi penzionere. Naravno, jadni se penzioneri odmah pobune i često uspiju ublažiti "kaznu". Teško je našim državnicima raspolagati budžetom sa ovolikim brojem penzionera. Mora se priznati da je Tito napravio mnogo problema današnjoj "demokratskoj" vlasti socijalizmom. Broj penzionera u Titovo vrijeme rastao je iz dana u dan. No kako novi državnici ne bi ostavljali takve probleme budučim generacijama, uglavnom njihovoj djeci, sve više vode računa o tome da se broj penzionera iz mjeseca u mjesec smanjuje. Ako se ovako nastavi, mislim na demokratsko - kapitalistički režim, za desetak godina broj penzionera će se prepoloviti u najmanju ruku. Za desetak godina polovina od ovih današnjih penzionera će, ruku na srce, umrijeti. Obzirom da ljudi u ovoj novoj, poslijeratnoj BiH, umiru oko 55-60-te godine, a i ako ne umru kod privatnika penziju mogu zaraditi tek sa 75-80 godina, broj se neće povećati. Znači, gledajući na neki duži period od nekih desetak, petnaest godina, državnici neće morati strahovati za isplate penzija. Jedino je pitanje koga će onda kažnjavati? Od koga će onda otkidati hranu iz usta? Bojim se da će tada najviše nadrljati zaposleni. Opet ne strahujem za one na državnoj sisi. Nadrljat će "irgeti" kod privatnika.

SELJACI

2009-07-29T04:13:00.000-07:00

Čudno je to kako američki crnci ne mare puno kada se međusobno nazivaju "nigerima". Barem mi je bilo čudno dok nisam primjetio da je i kod nas situacija slična, gotovo ista. Doduše glavnu ulogu ne igraju crnci, nego bijelci, ali seljaci.

Imao sam "sreću" srednjoškolsku klupu dijeliti sa mnogo učenika ruralnog porijekla. Kad kažem mnogo mislim na 98% svojih školskih kolega. Onako sa strane milion puta sam ih čuo kako jedni druge nazivaju "seljačinama", ali kad bi se neko od nas, urbane djece, usudio uputiti im takvu poštapalicu dobio bi grozan pogled nekolicine njih uz verbalne pritiske da im se objasni "šta to mi imamo protiv seljaka?".
Iskreno rečeno, nemamo ništa. Mali milion puta pokušavao sam objasniti razliku između "seljaka" i seljaka. Meni je uvijek bilo lijepo boraviti na selu, boraviti među ljudima čiji je život mnogo teži od onog u gradovima. Uvijek sam se divio tim ljudima, seljacima, i sam sanjajući da jednog dana imam svoju kuću u prirodi.
Problem nije u takvim ljudima. Vrijednim seljacima koji nas opskrbljuju sa najzdravijiom hranom koju možemo zamisliti. Problem je u onim ljudima koji također imaju svoje snove. Snove da jednog dana postanu "hadžije" i da im se ljudi klanjaju. Takvi ljudi su većim dijelom sa sela. I oni su imali snove da jednog dana imaju stan u čaršiji, žive na betonu i autom ponekad odu kući, na selo, da se pokažu svima.
Dok kod kuće, na selu, oni izgledaju kao super uspješni ljudi, "hadžije" takoreći, kod nas u gradu, ti zaista uspješni ljudi, u našim očima izgledaju kao neandertalci. Tako nam izgledaju, jer svojim ponašanjem ostavljaju takav dojam, a obzirom da je velika većina takvih uspješnih ljudi došlo sa sela, odatle i ona pogrdna poštapalica "seljak". Razlika je u tome što svaki građanin cijeni onog seljaka sa početka ove priče, onog marljivog čovjeka, a zgraža se nad seljakom koji je stigao u grad, završio visoke škole, postao ugledan građanin i dopustio sebi toliku slobodu da uz te debele knjige koje je tokom školovanja pročitao, ne pročita i onu tanku knjigicu koju zovemo "Bonton". Čak i na selu je bonton poželjan, nije obavezan, ali sigurno je poželjan. U gradu je bonton obavezan, posebno u krugovima intelektualnih ljudi među kojima se u posljednje vrijeme kreče sve više seljaka. Građani se ne zgražavaju nad seljacima zbog njihovog porijekla, zgražavamo se nad nekulturnim ponašanjem i sve pojedince koji ostave takav dojam nazivamo "seljacima" bez obzira nose li zaista porijeklo sa sela.

Mladim ljudima, koji uspiju svojim trudom i znanjem dogurati do uglednih pozicija u našem društvu, treba biti čast što dolaze sa sela, ali isto tako trebaju svojim ponašanjem biti primjer budučim mladim ljudima koji žele krenuti njihovim stopama i dopustiti da se i selo i grad ponose njima, a možda nekad u budučnosti i promijeniti naziv toj pogrdnoj poštapalici i ostaviti samo jedno, ono pravo značenje riječi "seljak".

NOĆNA SMJENA

2009-07-16T23:57:00.000-07:00

Da bi čovjek postao doktor mora se odreći mnogo toga u životu. Mnogo neprespavanih noći učeći uz debele knjige, malo izlazaka i slobodnih dana, samo da bi došao do diplome, a kad završi fakultet i postane doktor čekaju ga sati i sati rada sa pacijentima i duuuge noćne smjene.

Da bi čovjek postao "hadžija" dovoljno je da se zaposli u "Albu". Za to ti ne treba mnogo škole, a plata dobra, poso dobar, kreditno si poželjan u svim bankama i mikrokreditnim ustanovama, a radno vrijeme normala. Nema noćnih smjena, radiš kad ti je k...u ćeif. Jebeš narod dok ide na posao, dok se vraća s posla, dok je na poslu, kad je najveća gužva u gradu "albaši" čiste ulice, veliki kamioni čistaći ne daju ti proć cestom, kolone iza njih, mali traktori te ništa manje ne koče, cisterne, kosačice, grtalice,... "albaši" su samo primjer. Ni ostali kopači, čistaći, fizikaneri, nisu ništa bolji. Najčešće slike na našim ulicama su ove koje sam postavio. Kopanje ulica u najžešćoj saobračajnoj ludnici u toku dana.

Da sam znao kao mali da je najveći rahatluk nakon osnovne zaposlit se u JP ne bi se džabe je....o po doškolovavanjima i sada tražio posla po birou i radio noćne smjene. Sjedio bi ko hadžija za kamionom i je....o doktore koji idu na posao.

TELEVIZIJSKE UBLEHE

2009-07-15T23:16:00.000-07:00

Svakome tko prati TV program poznato je da se radnim danima emituje veliki broj zanimljivih emisija i dobrih filmova, dok vikendom, a naročito nedeljom, nema čovjek šta da gleda. Zanimljivi sadržaji se protežu od provajdera do provajdera, ali nedeljom niko od njih ne prenosi ništa normalno, samo reprize i gluposti.

Ipak, što se tiće jbvanja naroda u zdrav mozak prvo mjesto zauzimaju BH, odnosno Federacijske TV kuće. Majko mila šta nam se prezentuje na FTV i BHT1. To je najbolji primjer da se od govana pita može napravit, al smrdi i nije za jelo. U stanju su da smile najgluplje kvizove, dokumentarce, dječije emisije, ali ne daj Bože da puste nešto što interesuje narod. Dok se ligaške i kup utakmice susjednih nam zemalja uveliko emituju na njihovim državnim provajderima, mi o našim tekmama znamo samo ono što pročitamo u dnevnim novinama. Naravno, novinari uljepšaju ili ogade svaku od njih, u zavisnosti za koji tim navijaju, ali mi ne vidimo igru nijednog kluba. Tek od polusezone su nam počeli puštati "derbije" tipa "Posušje - Žepče" u terminima kad se u Sarajevu igra obična prvenstvena utakmica između "Sarajeva i Čelika".

Najveći apsurd je uslijedio nakon završetka prvenstva. Naši, kakvi takvi, predstavnici u evropskim takmičenjima još uvijek nisu doživjeli svoj debi pred gledateljima ispred malih ekrana. Sramota je da ekipa koja je bila najuspješnija u "Premijer ligi" nema TV prijenos, pa barem sa domaće utakmice pretkola Lige prvaka, utakmice koju nam danima serviraju kao extramno važan i težak meč jedinog BH predstavnika u Ligi prvaka. Dok hrvati prenose tekmu Dinama koji gostuje kod neke "Ž" ekipe, naši ne mogu prenositi utakmice sa poprilično dobrim timovima. Žalosnija od naše Premijer lige jedina je činjenica da se ni klubovima koji su u toku sezone ostvarili največi uspjeh ne obezbijede nikakvi uslovi za nastupe u Evropi.

Čemu onda sva ova zafrkancija oko BH nogometa? Ajmo se ljudi okaniti naših stadiona! Prestanimo ići na tekme gledati žalosne poteze kvazi nogometaša pod vodstvom kvazi trenera. Nemamo nijednog kvalitetnog tima u državi, a na tribinama je i previše ljudi. Ne treba im niko davati podršku. Treba bojkotovati ligu širom BiH i jednom zauvijek dati do znanja da nismo tolike budale. Ako smo mogli pokrenuti bojkot reprezentaciji, realnije bi bilo bojkotavati ligu. Ako već ne možemo zbaciti s vrha bogove u NS, možemo im prestati davati podršku. Samo nek nije do nas.

STRELIŠTE

2009-07-14T23:05:00.001-07:00

Zenička streljana, ili "strelište" kako je dosta zeničana od milja zove, nekada je znala okupiti monogo ljudi različitog profila. Ne samo u vremenima prije rata, nego čak i ratnim danima. Sjećam se streljane iz vremena dok sam još bio dijete. Često sam tamo znao otići sa svojim ocem, malo na sok, malo na gađanje iz vazdušne puške, malo na ganjanje sa djecom ostalih gostiju, pa na paketiće pred Novu godinu,..., ali sjećam se i super zabavnih pubertetskih dana u onim ružnim vremenima od `94. do `96. kada smo se u streljani igrali bilijara, družili, flertovali, zafrkavali osoblje streljane, osječajući se sigurni od granatiranja jer četnici nisu još uvijek mogli tako daleko dobaciti.

Danas je teško proći pored streljane. Ona još uvijek infrastrukturom podsjeća na to zabavno mjesto, ali nedostaje gužva i galama. Mjesto je potpuno pusto. Tek u par termina kada streljački klub ima svoje treninge prostorije streljane osjete dašak života. Ne mogu vjerovati da je Zenica dopustila da se jedan takav objekat zapostavi u toj mjeri da ga se pojedini stanovnici ne mogu ni sjetiti da postoji. Vjerujem da bi jednom malom rekonstrukcijom i uvođenjem par zanimljivih sadržaja i kafića, taj objekat ponovo zaživio. Mada, u trenucima kada se zatvara jedna od rietkih zanimljivosti u našoj državi, kuglana Americana, nije teško povjerovati da su ovi naši gradski oci možda i u pravu što se tiće teškog odlučivanja za oživljavanje kulturno umjetničkih znamenitosti u našem gradu. Nažalost.

PRIJATELJSTVO U KAPITALIZMU

2009-07-12T10:20:00.001-07:00

Nisam dovoljno star da se nešto posebno sjećam socijalizma, ali volim reći kako mi je želja da ga se nikako i ne sjećam, jer i ono malo uspomena što mi se vrti po glavi dovoljno je da vidim u kojem sranju sada živimo. Ako zanemarimo duge godišnje odmore na moru, pune frižidere, jeftino školovanje, posao za svakoga, zabranjeno bacanje vjere u oči drugima i još brdo drugih pozitivnih stvari, amerikanizacija bivše Juge uzela nam je ono malo ljudskosti koju smo znali gajiti na ovim prostorima.

Među onih malo sjećanja na dobre dane ubrajam i ona na skoro svakodnevna sijela na koja sam išao sa svojim roditeljima ili koja su oni priređivali. Kako da zaboravim te dane koje čine moje sretno djetinstvo, te dane koje sam provodio sa djecom prijatelja mojih roditelja. Toliko vremena smo provodili skupa da neke od njih jednostavno smatram bližom familijom, a ne prijateljima. Iako bi i danas volio sa njima provoditi onoliko vremena koliko su moji roditelji provodili sa njihom, to je jednostavno neizvodivo. U današnji vakat čovjek više nema vremena za prijatelje. Više se nema vremena za sijela. Nema se vremena, a nema se ni para. Oni koji imaju para imaju i vremena, ali ne daj mi Bože s njima pravit sijelo. Takvi nemaju prijatelje. Okruženi su samo sponzorušama i dupelizcima. Ljudi su se razišli u potjeri za egzistecijom. Često jedni drugima obećajemo kafice i sjedeljke koje nikad ne realizujemo, ne zato što to ne bi voljeli, nego što nas dan za danom odnese u potpuno suprotan smjer. Vrijeme više ne organizujemo sami sebi. To nam pomažu naši direktori, vlasnici posljeratnih firmi koje su posmatračima predstavljene kao teško ostvareni američki san, teško uzdizanje vlasnika od gnijezda do zvijezda. Radnici te iste firme imaju realnu sliku u kojoj oni predstavljaju samo zupčanike na proizvodnoj traci, marvu koja ima zadatak da ispuni nerealni zacrtani plan vlasnika za minimalnu naknadu. Još žalosnija je stvar što im te planove prave bliži rođaci vlasnika koji čine Staljinov "Gosplan" u ovoj našoj državi i za taj posao budu nagrađeni sa 5 puta većom naknadom.

Kad se bilo koji od tih zupčanika, sav premoren, s posla vrati kući zaboravi i ono što vidi u tom trenutku, a kamoli dogovorenu kaficu ili sijelo. Prava prijateljstva možda još postoje tek u tinejdžerskim godinama. Tada pokušavaš provesti što više vremena sa ljudima čije ti društvo godi. Ovi malo stariji svoja prijateljstva su sveli na brzinske kafice, telefonske pozive i u najgorem slučaju, na "facebook". Ne provodiš više vrijeme sa ljudima koji ti prijaju. Jedva da ikako provodiš vrijeme, jer sve mi se čini da su nam dani postali kratki, dovoljni tek za lov na novac. I to tek toliku svotu koliku nam "direktori" dadnu. Svotu dovoljnu da preživimo još jedan mjesec. Ako nam šta ostane...otićemo na kaficu.

JEBI GA

2009-07-06T08:20:00.000-07:00

Vjerovatno kao i svaki web prozor i moj je prepun raznih bookmarka, tj. kratica koje te vode u šareni svijet interneta. Svaki dan sam s nestrpljenjem čekao otvoriti svoj prozor u svijet i iznenaditi se novim tekstovima na svojim omiljenim web stranicama i blogovima. Jedan sam od onih kojim je prvi dnevni klik bio na www.dzonlic.com, blog koji nije bio jedini sa novostima iz Zenice, ali je sigurno bio najzanimljiviji i najsadržajniji. Ubrzo nakon upoznavanja sa zeničkim novostima uslijedio bi klik na dnevnik.hr, pa na moje omiljene blogove blentoven i jefimijinsvijet, malo se družio na facebooku, provjerio mailove i dan završavao na livescore.com :).

Evo već mjesec dana sjedim za kompjuterom ko budala ni sam ne znajući šta da kliknem. Dzonlic.com pretvorio se u zenicablog.com i meni više nije to što je bio. Nekako mi je razbacan i težak za praćenje, pa ga sve manje posjećujem. Nažalost. Dnevnik.hr zadržao je svoj stil, ali novosti kao da su otišle na godišnji. Sve ih je manje i sve su više šture. Jefimija postade bosanka.net, ali kako se posvađala sa Blentovenom postovi su im se malo udaljili od onih uobičajenih zanimljivih tema koje sam znao i po nekoliko puta pročitati. Facebook se nekako raspršio i sve manje ljudi srećem na njemu, valjda ga obiđu onako nabrzaka, kao i ja sam u posljednje vrijeme. Samim time i broj mailova se smanjio i eto ostade mi samo livescore.com. Ali sezona nogometa prošla i sad postim do iduće.

Jebi ga, ali evo da sad ne napisa ovaj post, sjedio bi i dalje ko budala ni sam ne znajući šta da kliknem. Nadam se da su drugi korisnici interneta znatiželjniji od mene i nemaju problema smisliti temu koju će googlati.

JESMO LI ČUDOVIŠTA?

2009-06-06T10:20:00.001-07:00

Jednostavno ne mogu a da se ne nadovežem na svoj raniji post "zbunjeno stado" i da ne pišem o najogavnijoj posljedici propagandnog uticaja na čovječanstvo. Ljudskoj bestijalnosti. Ne postoje granice kako su se kroz čitavu istoriju prikazivali svi oni koji su u očima određene skupine ljudi trebali poprimiti arhetipski oblik neprijatelja. Vijekovima se budi mržnja prema židovima, crncima, srbima, muslimanima, egipćanima, grcima, komunistima, svim vrstama "bogohulnika" i neprijatelja "svjetskog poretka".

Zbog takve predstave "ugnjetača i neprijatelja" ljudska okrutnost u želji za osvetom, u želji za dokazivanjem pripadnosti, prelazila je sve etičke granice. Grozote koje čovjek može nanijeti drugom čovjeku nisu poznate ni jednoj drugoj vrsti. Pripadnici elitnih skupina koje su u filmovima uvijek prikazane kao pozitivci, koriste se raznim metodama mučenja prilikom ispitivanja osumnjičenih, od utapanja, lomljenja zglobova, prstiju, čupanja nokta, elektrifikacije i ko zna koliko još različitih načina poznaju ti sadistički majstori.

Najužasnije slike viđane su po ratištima. Među njima ni BiH nije zaobiđena. Kao što sam rekao ljudska bestijalnost nema granica. Ni najužasnije slike napada neke divlje životinje ne mogu se mjeriti sa užasima koje može čovjek napraviti. Katolički sveštenik Daniel Santiago je u časopisu "Amerika" opisao jednu od scena koju je za sobom ostavila salvadorska vojska. Ista ona vojska koju su obučavali američki marinci `80.-tih godina.

"Vrativši se kući, jedna seljanka je zatekla svoje troje djece, majku i sestru kako sjede za stolom; glave su im bile odsječene i pecizno postavljene na sto, nasuprot tijela, a ruke stavljene na glave, tako da je izgledalo kao da svako tijelo miluje svoju glavu. Ubice, Salvadorska Narodna garda, nisu mogle da odole ni glavi osamnaestomjesečne bebe, pa su i na nju postavili dječije ručice. Na sredinu stola je ukusno postavljena velika plastična zdjela, puna krvi (...) Vodovima smrti u Salvadoru nije dovoljno da ljude samo ubiju - oni im sijeku glave i nabijaju na kolčeve kojima poslije obilježavaju teren. Nije im dovoljno što muškarcima odsjeku genitalije, nego im s njima zapuše usta. Naradnoj gardi nije dovoljno da samo siluje salvadorske žene; lica im prekrivaju izrezanim matericama. Ni djecu nije dovoljno samo ubiti; tijela im vuku po bodljikavoj žici sve dok meso ne pootpada s kostiju, a njihove roditelje tjeraju da to gledaju."

Danas se ovakvi prizori snime mobitelima ili kamericom i postavljaju na internet. Nije dovoljno što se takav čin desi, nego se isti glorifikuje preko interneta i medija. Jedan takav snimak može iskoristiti nekoliko vrhova različitih država u svoju korist, predstavljajući taj užasan zločin kao genocid nad svojim narodom od strane već obilježenog neprijatelja, time podstičući želju u narodu, želju za osvetom na još gori način. U proteklom ratu imali smo priliku gledati jedan zločin predstavljen kroz tri različita medija...hrvatski, srpski i bošnjački. Lično se sječam da sam na HTV-u gledao reportažu o masakru nad hrvatskim stanovništvom u centru Zenice. Na TV-u kratak film snimljen ispred RK "Beograđanka", lokve krvi, povrijeđeni i poginuli na ulicama mog grada, a novinar obavještava hrvatske državljane kako su pripadnici Armije BiH ispalili granatu na skupinu hrvata koja je na gradskom trgu potpisivala nekakvu peticiju ili spiskove... uglavnom svi su bili hrvatske nacionalnosti. Ja sam tada bio u Hrvatskoj i mogu reći da mi taj dan nije bio nimalo lagan. Prvo, ni meni ništa nije bilo jasno, zašto bi to netko učinio u svom gradu, a drugo, scene koje sam tih nekoliko dana doživljavao od strane školskih kolega, herceg-bosanaca, nisu bile nimalo ugodne.

I u ovom postu najveći naglasak sam ponovo stavio na propagandu i medije jer ono što vidimo ili pročitamo kreira našu svijest bez obzira o istini, jer istinu ne znamo, znamo samo ono što vidimo i čujemo, a ako nećemo vjerovati vlastitim očima ili ušima....kome čemo????

USKORO JAKA KONKURENCIJA TELEKABELU

2009-05-27T06:57:00.000-07:00

Monopolizam "Telekabela" po pitanju TV providera u našem gradu mogla bi se okončati već krajem ove godine. Prema informacijama dobijenim od veoma pouzdanog izvora od oktobra mjeseca BH Telecom će na prostor naše domovine ući sa svjetski poznatom licencom MAX TV-a. Šta to znači?
Za razliku od dosadašnjeg analognog signala na pedesetak kanala koje pratimo za 12 KM mjesečno, novi provider ponudit će nam do 150 najgledanijih svjetskih kanala digitalnog signala (vrlo vjerovatno čak i HD rezolucije). Važno je navesti da se među pomenutim kanalima nalaze i FTV, BHT1, OBN, Hayat, PINK, HRT1, HRT2, HRT plus, RTL adria, NOVA TV, RTS1, RTS2, National geographic, National geographic Wild, 5 različitih Discovery kanala, HBO i HBO comedy adria, Sport klub adria i Sport klub plus, još 5 drugih sportskih kanala, 6 dječijih, 6 sexy kanala i još mnogo, mnogo toga.

Ono što MAX TV čini posebno zanimljivim, osim pristupa nizu domaćih i svjetskih TV programa, pristup je digitalnoj videoteci. Uz MAX TV nema više trčanja u videoteku, plaćanja zakasnina, suvišnih reklama za vrijeme trajanja filmova i sličnih stvari koje vas živciraju. U sklopu "MAX Videoteke" na raspolaganju vam je niz domaćih i stranih filmskih hitova, veliki izbor crtića za djecu, dokumentaraca i sličnih TV emisija i serija na zahtjev. Zasigurno ste i vi uvijek sanjali o posuđivanju filmova iz naslonjača, jednostavnim klikom na daljinski upravljač.

BH Telecom će ovu TV uživanciju ponuditi u paketu sa ADSL uslugom uz 3GB prometa, ali i VoIP uslugu, odnosno "Voice over Internet Protocol" komunikacijsku tehnologiju koja omogućava prijenos zvučne komunikacije preko internetske mreže. Tehnologija je postala popularna razvojem širokopojasnog interneta, jer u većini slučajeva omogućava besplatno telefoniranje s računala na računalo te jeftinije telefoniranje s računala na mobitele i fiksnu liniju.

Ovaj paket usluga koštat će svega 30KM, a jednostavnom matemetikom sračunajte koliko vas do sada koštaju usluge interneta, TV analognog signala, telefonskih razgovora, a ako bude sve po planu u cijenu paketa ući će i TV pretplata.

Nadam se samo da će ova vijest ugodno iznenaditi još nekoga.

CIVILIZACIJA

2009-05-22T03:17:00.000-07:00

"Pojam civilizovanog inače je najveća denominacija bijelog evropskog čovjeka. Svaka istorija ili istorija umjetnosti počinje raščlanjivanjem i diskusijom o pojmovima civilizacije i primitivnog. U svijesti «civilizovanog» svijeta dobro je utisnut pojam civilizacije, a prešućeno ili izbrisano je ono primitivno što je učinila ta civilizacija. Naprimjer, u knjizi «Kratka povijest svijeta za mlade» Ernsta Gombricha, jednog od najpoznatijih istoričara umjetnosti, u poglavlju o osvajanjima u kasnom srednjem vijeku i dobu velikih otkrića navodi se genocid i pokolj nad stanovnicima Latinske Amerike koji su proveli španski conquistadori. No, on nije imenovan kao genocid. Gombrich kaže: «Ovo poglavlje u povijesti čovječanstva je tako strašno i sramotno za nas Europljane da ću radije zašutjeti». Upravo prešućivanjem stvara se istina, tj. na taj način funkcioniše i metod denominacije, stvarajući pojmove o «bijeloj, evropskoj civilizaciji» kao jedinoj civilizaciji, dok se sve ostalo pretvara u pojmove primitivnog, zaboravljajući pri tome da su Evropljani sva glavna civilizacijska dostignuća ukrali od arabljanske i kineske kulture. Od ovih posljednjih upravo i ono što im je dalo premoć u svijetu «civilizovanog» - barut!"

Lejla Panjeta, 2004.

Zar zaista možemo vjerovati da je civilizovano samo ono što je Evropa nametnula, a da je ostatak svijeta primitivan? Vjerovali mi ili ne, Bosna i Hercegovina, koja se inaće nalazi u Evropi, za većinu amerikanaca je nepoznata destinacija na geografskoj mapi. U to sam se uvjerio provodeći, u ranijem postu pomenuti, eksperiment na Facebooku. Stanovnici Amerike, bilo južne ili sjeverne, uopšte nemaju pojma gdje se BiH nalazi. Nemaju pojma da je to u Evropi. Na pomen Jugoslavije slika im postane malo jasnija, ne mnogo, ali ipak imaju sliku Evrope pred očima. Iako smo evropljani za njih smo daleko od civilizacije. Ne za stanovnike SAD-a. Nego za stanovnike Mexica, Brazila, Kolumbije, ... kada skontaju "...kto je ta, a što je ta da prostiš, gdje je ta, kuda je, odakle je ta Bosna..." pred očima im slika izmučene i napaćene zemlje u kojoj žive seljaci, star i gladan narod, promašeni slučaj... Ja im kažem da se ne brinu, amerikanci su tu već godinama i pokušavaju nas civilizovati, baš kao i njih.
"Amerikanci", kakav je to narod? Ta nacija postoji od dana kada je izvršen genocid nad starosjediocima američkog kontinenta. Civilizovani evropljani uništili su primitivne Maye i Inke. Veličanstveni kauboji masakrirali su sve što im se našlo na putu, a nije bilo bijele boje... i crvenokošce i crnce i žute... sve one koje smo mrzili gledajuči američke filmove. Kao djeca bili smo kauboji i američki marinci, a kako li je tek američkim klincima. Patriotizam u njihovom mozgu ima potpuno drugačije značenje. Spremni su za borbu protiv medijima upoznatog neprijatelja... rusa, vijetnamaca, arapa ili u krajnjem slučaju i vanzemaljaca. U potpunosti iskreirani patriotski osječaji za buduče akcije svjetskog spasioca, Amerike. One iste Amerike koju su "civilizovali" evropljani.

ZBUNJENO STADO

2009-05-21T23:41:00.000-07:00

Propaganda je demokraciji što i nasilje terorizmu.
Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost,
daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao.

Chomsky: 2002; 40

Teško je, gotovo nemoguče, govoriti o tome kada su se pojavili prvi mehanizmi za kreiranje "javnog mišljenja". Jednostavno imam osječaj da su ti mehanizmi prisutni otkad je svijeta i vijeka. Ako je vjerovati istorijskim činjenicama, onda sam u pravu. Svaki period ljudske istorije obilježen je postojanjem neprijatelja i spasitelja, što vremenom dovede do pozicije robova i bogova. Mada su i sami udžbenici istorije kroz sisteme kreirani upravo prema potrebama vladajuče kaste. No nisu samo ti udžbenici nametnuti ljudima. Mehanizam za kreiranje "javnog mišljenja" mnogo je močniji, danas već toliko usavršen da se plašim svakog idučeg dana. Taj mehanizam bio je toliko močan da stvori religiju, vjerovatno prvi i najjači metod upravljanja "javnim mijenjem". Da bi nekolicina ljudi mogla vladati masom morala je smisliti određeni način masovne hipnoze, izmisliti neprijatelja, jer ljudi su najposlušniji kada se plaše. I tako nastadoše i raj i pakao i bogovi i anđeli i poslanici i đavoli i mnogo, mnogo drugih mitova i legendi koji su vijekovima služili da zanose masu. Razne tipove propagande koristile su sve vojskovođe, a pobjednici bi kreirali istoriju i mišljenje o neprijatelju. Amerika je nakon drugog svjetskog rata sve filmove pravila na bazi borbe protiv SSSR-a, malo nakon toga protiv Vijetnama, danas vješto kreiraju neprijatelja sa Bliskog istoka. Sve ono što znamo o drugom svjetskom ratu napisano je od strane pobjednika. Hitler je prikazivan kao antikrist generacijama i generacijama. Sigurno je da je on bio veliki zločinac, ali svjedoci smo da su mediji na ovim prostorima u očima tri nacije stvorili tri skupine monstuoznih zločinaca. Za jedne to su Karadžić i Mladić, za druge to su Izetbegović i Tuđman ili mnogi drugi srbi, hrvati ili bošnjaci koji su opet u očima drugih bili heroji i spasitelji. Amerika je vrhunska sila današnjice. Svojevrsni Bog u posljednjih 60 godina. Od završetka drugog svjetskog rata u potpunosti su preuzeli kontrolu nad medijima i svoje mišljenje uspješno nameću većini zemalja svijeta. Tito je imao svoje sisteme upravljanja "zbunjenim stadom", ali od raspada Jugoslavije nametnuta nam je demokratija kao sistem ispiranja mozga, sistem kojem služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti. Amerika je pronašla način da uz religiju postavi još jedno jednako snažno medijsko čudo ... kreditiranje života. Serviraju nam se slike lagodnog života, propagirajući težnju za ostvarenjem "naših" snova. Pod nos nam guraju neobrazovanu klasu koja se kupa u novcu kreirajuči američki san o kući, automobilu, djeci, kućnim ljubimcima, ... nudeči nam rješenja da i sami učinimo taj san stvarnim. Naravno, kroz kredite. Drugi način ne postoji. Svaki drugi način samo je lažno prikazan. Uspjeh pojedinih glumaca, pjevača, državnika,... prikazan je kroz tužnu socijalnu priču o uzdizanju od siromaha do bogataša. Većina istih je probrana od strane sistema, od strane Orvelovog "Velikog brata", i njihov život je kreiran scenarij kojim se postiže uspješan uticaj na "zbunjeno stado", tjerajući to isto stado da se probudi i još marljivije radi s ciljem ostvarenja prikazanog "američkog sna". Močnici tako imaju poslušno stado kojim bez problema upravljaju i gomilaju svoje bogatstvo. Tek u rijetkim prilikama tom "zbunjenom stadu" prikaže se film o pobuni "spartanaca", tek onako da stado malo sanja i o eventualnoj pobuni protiv vladajučeg sistema. No taj san je ostvariv jednako kao i "američki".

NAJBOLJA LIČNA KARTA / OSOBNA ISKAZNICA

2009-05-14T01:03:00.000-07:00

ŠTEDNJA NA KVALITETU

2009-05-12T00:48:00.000-07:00

Čitajući blog svog prijatelja Blentovena, jednim od svojih postova podsjetio me na stvarnost u našem gradu. Ta stvarnost zauzima i šire područje, ali meni je zanimljiv moj grad. Uskoro će biti svečano otvoren dugo očekivani multiplex. Raja me stalno pita imam li informacije o eventualnim cijenama projekcija. Ma kakve cijene karata? Baš me zanima koliko će ljudi platiti 3 do 5 maraka po osobi da odgleda "premijeru" nekog filma koji se već uveliko prodaje na pijaci za 2 marke ili iznajmljuje u videotekama za 1 marku. Fenomen piraterije se toliko udomaćio da je nazmislivo kako bi netko imao želju posjedovati original filma ili muzičkog albuma kji košta skoro pa 10 do 50 puta skuplje od kopije koja se prodaje po ulici. Objašnjenja poput "Zašto uzimati original kad je kvalitet zvuka ili slike identičan na kopiji..." su toliko sebična, ali ipak opće prihvačena od strane građana. Naravno, gledajuči kupovnu moč, cijene originalnih nosača zvuka ili slike nisu baš pristupačne, ali su definitivno daleko boljeg kvaliteta i mnogo duži im je vijek trajanja. Užitak gledanja filma na nekom piratu iz videoteke ne može se porediti sa onim koji će nam ponuditi projekcija u kino dvoranama. Osim toga, piraterija onemogučava normalan rad videotekama i music shopovima, jer se i oni moraju uklopiti u opće stanje dubioze, mada bi svima bilo isplatnije raditi isključivo sa originalima. Tu ubrajam i brojne umjetnike sa naših prostora koji zbog piraterije gube ogroman novac, dok se po evropi njihove kolege kupaju u parama.
Ipak, dok god se pijacom ori "DVD dvije markee!!!!" nivo kulture u našem gradu, pa i šire naravno, bit će jako nizak. Interesovanje za kino projekcije, originalne nosače zvuka, pa čak i pozorište, a o modi da i ne govorimo, svodit će se još uvijek na pijacu, FIS ili u najboljem slučaju nekoliko "markiranih" butika u gradu. A svima koji se trude unijeti dozu kulture na pošten način želim zaista mnogo sreće.

ŠETNJA "VELE" GRADOM

2009-05-11T04:50:00.001-07:00

Prvi put nakon dugo vremena dočekao sam i ja sunčanu nedelju, te brže bolje spakujem dijete, ženu pod ruku i u šetnju. Ne bi ni znao kako je to prošetati ovom novom, izgrađenom, Zenicom, da nisam imao bebu u kolicima. Kada šetam sam neke stvari ni ne primječujem. Kao na primjer ne tako jednostavan dolazak do samog srca čaršije. Da bi se probio do gradskog šetališta moraš gurati kolica ulicom, jer svi automobili našeg grada su parkirani po trotoarima. Ako i uspiješ naći trotoar na kojem nema auto, ubrzo ti neko svirne iza leđa da se skloniš, kao smetam ja njemu da prođe "autom preko trotoara"? Voziti dijete ulicom nije nimalo sigurno. Na našim cestama nečemo primjetiti uzorne vozače, jer se oni ne istiću. Primjetit čemo ogroman, čak i prevelik za naš grad, broj kretena za upravljačima, bilo automobila, bilo dvotočkaša. Primjetan je i broj policijskih službenika koi redovno kontroliraju one uzorne vozače, dok onim bezobzirnim maloumnicima ne smiju uputiti ni pogled ispod obrva. Čak ni onoliki medijski proglas kako će nas od sada nadgledati "veliki brat" na svakoj gradskoj raskrsnici nisu uplašili "drumske razbojnike", nego će najviše najebat opet pošten čovjek.
Uspijem doći do "Bosanke" i reko hajd sad ću odahnuti, ima već godina i godina kako su se naši penzosi izborili da se Titova ulica zatvori za vozila i pretvori u šetalište. Od tog dana od historijskog značaja, nikad nisam vidio više od desetak ljudi da se šeće baš po cesti. Svi se opet penju po trotoarima sa strana Titove ulice, pa ili šetaju pored izloga, ili pored parka ispod Kineskog zida. Ma sve i kad bi htio baš tuda se prošetati sa svojim djevojkama, ne mogu. Vozni park autića razvukao se do Kamenitog mosta. Znači opet hajd na trotoar. S jedne strane na trotoarima se pružilo "Sve za marku" i "Tezge za nabavku sportske opreme", a sa druge, kuda naravno šeta najviše raje, osvanuo višemilijunski spomenik. Malo sam se dvomuio da li da skinem cipele dok prelazim preko njega, jbg ipak je to koštalo naš grad skoro 2 miliona. Odlučim krenuti baš tim najprohodnijim putem, kad imam šta iskusiti. Dok prođem s kolicima preko tog novoizgrađenog dijela, pa kroz staru čaršiju pored parne pekare Titovom do Carine i nazad, dijete ne samo da ne može malo odspavati, nego se trese još par dana nakon te divne gradske šetnje, ko da, ne daj mi Bože, ima Alzhajmerovu. Pa i ono malo šetališta što su nam ostavili pokrili su kaldrmom ko da smo u srednjem vijeku. Mogu mislit kako je onim curicama koje odluče izaći u štiklama. Al jebiga, valjda su oni to pravili ko sebi i svojima, jer svi naši gradski rukovodioci odrasli su na takvim putevima, i to u najboljem slučaju. 90% ministara iz našeg kantona do srednje škole nije ni vidilo asfalt, tako da se i ne čudim što nam sve posipaju kaldrmom.
Sve u svemu, ova lijepa i sunčana nedelja nije još ni završila, ali već sam razočarano ušao u svoju kuću i spustio dijete na ravnu podlogu. Strah me ako je budem češće ovako izvodio da ću je morat i kod kuće truskat i drmusat, neće jadna znat živit na mirnom tlu.

UNUTARNJA LJEPOTA

2009-05-11T04:49:00.001-07:00

Jednu od najobrađivanijih filmskih tema, onu o ružnom pačetu, odlučio sam testirati na sebi svojstven način. Još jednom se pokazalo da je Facebook strašno močna stvar koja u pravim rukama može poslužiti u najraznovrsnije svrhe. Ja sam se tim močnim sredstvom komunikacija poslužio da riješim ovu misteriju, mit o važnosti ljudske ljepote.
Teško čete naći momka ili djevojku koji vas u lice neće slagati koliko im je važna fizička ljepota suprotnog spola. To je bio i prvi korak mog testiranja. Nekolicinu svojih prijatelja i poznanika sam kroz razgovor naveo da govore o njihovom tipu partnera. U 90% slučajeva primjetio sam rečenicu: "Nije važno je li nešto posebno fizički lijep/a, samo nek je dobar prema meni..." Već prvom prilikom taj isti sagovornik okrene se za kratkom suknjom. I ženski sagovornik također. To bi već mogla biti tema nekog slijedečeg posta.
Slijedeči korak je bio korištenje Facebooka. Kreirao sam tri različita profila, sa različitim fotografijama na profilu. Na jedan profil prijavio sam fotografiju ne tako ružnog ali debeljuškastog tipa, na drugu prosječnog muškarca, a na trećem fotografiju foto modela. U albume nisam stavljao nikakve druge fotografije, jer namjera mi je bila prijaviti se na jednu od aplikacija gdje se parovi pokusavaju spojiti, ili barem flertovati. Svaki od profila prijavio sam na aplikaciju "Compare hotness" i naravno sedmicu dana pratio šta će se desiti.
Nakon sedam dana dobio sam očekivane rezultate. Na prva dva profila nije se javio gotovo niko, iako sam na sva tri profila bio jednako aktivan. Na trećem profilu imao sam nevjerovatnu posjetu. Bezbroj poziva na flertovanje, dobacivanja i ubacivanja sa raznih strana, jer se ni homoseksualci nisu ustručavali, kao i gomilu zahtjeva da na album aplikacije postavim golišave fotke lika sa trećeg profila. To mi je dalo ideju za treći korak.
Na svaki od kreiranih profila postavio sam po dvije fotke golih likova, koji su još i pored toga poprilično dobro obdareni, nadajući se da će možda to malo privući pažnje na ona prva dva profila. Ovo se pokazao kao sjajan potez, jer osim što sam istestirao reakcije korisnika, uspio sam istestirati i reflekse službe koja vodi računa da se na Facebooku ne objavljuju takve fotografije. Naime, na profilu broj jedan reakcije su bile pregrube. Lik sa tog profila, onaj kojeg niko nije ni pozdravio, nagrđivan je raznim epitetima i metaforama, preko tog lika sam naučio reći "perverznjak" na 15 stranih jezika, a profil mu je blokiran u roku od 3 sata. Drugi profil nije prošao mnogo bolje, doduše nisu ga ispljuvali i vrijeđali, ali sam uspio ponoviti lekciju iz stranih jezika, odnosno te riječi "preverznjak". Ovaj profil je blokiran za 17 sati. Na ova dva profila sam zaključio da iako te djevojke ne kontaktiraju, niti glasaju za nekog od njih, ipak pogledaju fotke na albumima. Zašto? Možda da vide ima li nekakva opscena fotka, a kad na nju nalete, pregledaju, pa napadnu onoga ko je postavio takvu "perverznu" fotografiju. E s trećim profilom ponovo sasvim drugačija priča. Njegove fotke pogleda mnogo više djevojaka, ali niti jedne negativne kritike. Čak šta više, traži se još. Ne mogu vjerovati. Pa to su potpuno iste fotke kao i na prva dva profila. Na fotkama nema glave, pa sam ih bez problema zakačio za svaki profil. Ona prva dva su blokirana u rekordnom vremenu. Treći profil još uvijek stoji na aplikaciji. Skupa sa tim "perverznim" fotografijama.
Sada me više niko ne može uvjeriti da, osim na filmovima, postoji izrazita želja za dobrim ljudima. Dobri ljudi su među nama da nam život čine manje depresivnim, da nas zabave, da se brinu treba li nam nešto,... za one malo "perverznije" stvari, one vezane za sexualna uživanja, mnogo više volimo lijepa i zgodna bića. Pamet nema ništa s tim.

P.S. Moram još reći da ni na jednom profilu homoseksualci nisu ostavili niti jednu uvrjedljivu poruku, a pozdravili su svaku sliku golotinje, bez obzira o kojem je profilu riječ. Bit će, izgleda, da je jedino njima jako bitna ta neka unutarnja ljepota. Ili obdarenost, nisam baš 100% siguran. ;)

ČIJA LI SI LIJEPA NEZNANKO?

2009-05-11T04:48:00.001-07:00

Nikad se ne zna kada će se između dvoje ljudi stvoriti međusobna privlačnost. Kad se to dogodi onda je zaljubljeni par visoko u oblacima i problema u njihovom životu više nema. Barem neki kratki period. Prve iskrice pucaju kada jedno od njih dvoje pomene ovo drugo pred svojom familijom. Na prvi pomen o svojoj novoj ljubavi dolaze i pitanja tipa "a čija je?" ili "odakle je?", a onda polako svaki član bliže familije počne da pribire po porodičnom stablu ovog drugog. Nane obično znaju stablo tvoje ljubavi bolje od nje same. Nane znaju od koje loze potiće ko iz tog porodičnog stabla. Možda nane i nisu u pravu, al ne smiješ ništa reć. `Nako je kako nana kaže. Eh onda, ako u tom stablu ima ma barem jedan dobro situiran član, prvo se o njemu razveže priča, a onda o ljubavi o kojoj je ustvari riječ. A isto tako, ako ima ijedna crna ovca u njenoj familiji, e onda se na svaki njegov eventualni prekršaj doda još malo da se još više ocrni. Kao i sama ljubav, odmah poslije. O renesansi u nastavku ljubovanja zavisi prvi spoj nakon prebiranja familije po stablima ove druge.

PRVI PUT S OCEM NA KONCERTU

2009-05-11T04:47:00.001-07:00

I za ovaj post očekujem različite komentare, ali bilo kako bilo mogao bih i ja prisustvovati jednom koncertu u gradskoj areni. Jest da je najavljen tek za oktobar mjesec, ali već se radujem dolasku jednog od najvećih muzičara sa balkana, nezamjenjivom Goranu Bregoviću. Već na prve špekulacije oko njegovog dolaska u Zenicu tata me obavezao da nam nabavim karte. To je još jedan veliki plus ovom događaju, jer ne vjerujem da bi mi se tata pridružio na nekom drugom koncertu. Ovako mi se pruža prilika da na barem jedan koncert idem sa svojim ocem. Brega neće nastupiti sam. Bit će to nastavak turneje njega i Severine. Seve se može gledat, ako ništa drugo, ali Bregu moram otići poslušati uživo. Uz njegovu muziku sam odrastao. Nije to možda ista vrsta muzike kao ona iz vremena Bijelog dugmeta, ali ni sa ovim instrumentima se ovaj muzički genije nije izgubio. Šmek potpuno drugačiji. Balkanski. Ciganski. No, ne mislim ići zbog tog prizvuka, nego da doživim Bregu. Nisam uspio otići na koncert Bijelog dugmeta, možda sam imao i sreću jer neki mi kažu da nije bio baš nešto posebno, i ovo mi je možda jedina prilika da doživim svirku svog idola. Jedino ako nas ne izradi.

KAD SE MASLA IMA....

2009-05-11T04:45:00.000-07:00

Jeste, jeste. Ovo je onaj automobil koji sve češće viđate po našim ulicama. Tačnije automobili, množina. Ima ih po Zenici i po našem kantonu ko da se džaba dijele u Slimenima. Nisam se trebao ni raspitivati, ali samo iz razloga da ne ofulam u procjeni pitao sam čovjeka koji se bavi uvozom ovakvih auta koja im je cijena? "Pa od 60 do 80 hiljada." - kaže čovjek. Hajd, reko, nisu ni skupi. Ima i bezveznijih auta za 60 hiljada maraka. "Kakih ba maraka? Eura bolan. Nema ti više ništa u markama." - doda čovjek, a bolje da i nije. Pa jbm mu mater odakle ovoliko ovih auta po Zenici? Naš je kanton najsiromašniji u BiH. Koliko ih se onda voza po Sarajevu? Nedavno sam svratio u jednu banku do prijatelja i onako upitam kako do kredita za stan? "Koliki te iznos interesuje?" - pita on mene. Šta znam, jedno 60-tak hiljada. "Pa prvo trebaš pronać stan za te pare, pa ti pošaljemo vještaka da utvrdi..." - oteglo se njegovo predavanje i na kraju skontam da i kad bi mi stvarno trebao takav kredit, nikad ga ne bih mogao priuštiti. 60 hiljada na 15 godina. Nisam jedini u Zenici koji si ne može priuštiti tako nešto. Ne samo zbog visine plate, nego i zbog mogučnosti pri samom apliciranju. Neće ti firma svašta ovjeriti, a neće ti ni banka svašta tolerisati. 60 hiljada na 15 godina. Odakle onda toliko automobila od 140.000 KM po Zenici. Ja sam ih vidio najmanje 6. Kad to pomnožiš sa 140.000 dobiješ prostom računicom 840.000. Skoro pa milion u samo 6 automobila. Za oko su mi upali baš ti BMW X6-ice, ali nisu oni jedina auta po našem gradu čija vrijednost prelazi 100.000. Ima takvih auta koliko hočeš ispred zgrada. Što to mene toliko tangira? Jer sam jedan od mnogih studenata kriminalistike kojima su krv pili na ispitima da objasnimo termin "sumnjivo bogaćenje" i koje represivne mjere koristiti kod slučajeva u kojima ono postoji. Tada sam još bio mlad, dok danas vidim da se ta teorija nikada više neće provoditi u praksi u mojoj državi. Mene to posebno i ne sekira, više se plašim da neki od neopreznih vozača tih bijesnih automobila ne pokupi mene ili nekog meni bliskog dok prelazim ulicu.A otkud pojedincima pare za takav luksuz? To me odavno prestalo interesovati. Još od kad mi je postalo jasno odakle im.

DEMORALIZACIJA SPORTA

2009-05-11T00:35:00.000-07:00

U vrijeme dok sam i sam ganjao loptu po travnjacima postajalo je neko zdravo rivalstvo koje je među nama, djecom, budilo želju za dokazivanjem, učenjem i usavršavanjem. Nije samo nogomet budio taj neki moral u nama. Ganjali smo mi svaki moguči sport u želji da se pokažemo kako smo bolji, brži, jači od svog prijatelja, bez ikakve ljutnje i svađe među nama. Učili smo jednako podnositi poraze i pobjede. Učili smo jedni od drugih i uživali gledati sportska natjecanja.
Danas su stvari potpuno drugačije. Politička podrška sportovima je nikakva. To najviše osjete neki manje popularni sportovi, a žalostan je odnos prema plemenitim sportovima kao što su boks i druge borilačke vještine kojima smo se divili 80-tih i početkom 90-tih godina u filmovima Jackie Chana, van Dammea, Stallonea i Bruce Leea. Svi smo htjeli biti bokseri, ninđe i Chuck Norrisi. Danas se fudbal toliko provlači u medijima da je u potpunosti zasjenio sve ove ostale sjajne sportove. Djeca se žele poistovjetiti sa Ronaldom, Kakom ili Raulom i Džekom. Ne žele više biti kreativni po pitanju borbe prsa u prsa. Jednostavnije je povuči nož ili pištolj i ne razmišljajuči u sekundi uništiti svoj i tuđi život.
A šta to fudbal u našoj zemlji nudi djeci? Škole nogometa svaku svoju ideju masno naplate od roditelja koji svojoj djeci pokušavaju omogučiti sretno djetinstvo. Onaj ko ima najviše za ponuditi nalazi se i u startnoj postavi, što već od ranog djetinstva djecu demoralizira. Talentovana djeca ostavljaju nogomet i okreću se drugim stvarima. Ostaju Netalentirani nogometaši koji se na kraju nemaju kome dokazivati, jer njihove roditelje više zanima vlastiti biznis nego dječija sreća. I jedni i drugi prije 18-te napuste nogomet i nađu se u zajedničkoj sudbini - odnosu gazda i irget. A možda je baš taj gazda spriječio tog irgeta da postane "Ronaldo". Djeca nisu jedini problem. Ne mogu da shvatim šta pokreće fudbalere naše "Premijer lige"? Ja ne bih imao morala izači na teren, a već unaprijed znati da nečeš pobijediti. I tako čitavu sezonu. Unaprijed se zna da u gostima nema bodova, a nogometaši ipak izađu na teren. Je li plata to što ih pokreće? Ako jeste onda je opravdano, jer teško je naći posao u današnji vakat. Ako nije, e onda stvarno ne vidim razlog zašto bi netko trpio takav režim. Ne ostavlja ti se mogučnost dokazivanja, kad na gostovanju ne smiješ pobijediti. Ekipe ne pružaju nikakvu ljepotu svojom igrom. Ne dižu moral ni sami sebi, a kamoli onima koji gledaju taj jad i čemer. Sport u našoj zemlji je davno dotakao dno, sad se već nalazi i ispod rudnika. Problem nije samo u tome što mi to moramo gledati. Ne moramo, mora se samo umrijeti. Problem je što svoju djecu nemamo više kamo usmjeriti. Svaka aktivnost u našoj zemlji postala je prevara.

TRGOVINA U BiH

2009-05-11T00:28:00.000-07:00

Jedan mudar čovjek jučer mi reče da se trgovina u našoj zemlji svela, pa skoro u potpunosti, na kompenzaciju. A kompenzacija u našoj zemlji nije ništa drugo neg kad jedan nudi š...k, a drugi k...c. Tu obavezno neko bude jeban.
Ta konstatacija je u potpunosti tačna. I što je najžalosnije svaki privatnik to zna, ali nemaju druge opcije nego ugovarati poslovanje preko kompenzacija, jer dugačije ne mogu naplatiti prodatu robu. To je prvi slučaj, nekome prodaš robu sa odgodom plačanja, pa on to plačanje razvlači preko dogovorenog roka, da bi ti na kraju ponudio da ti za te svoje bubrege od njega uzmeš muda u "istoj" protuvrijednosti. A on ti pošteno kaže koliko koštaju njegova "muda". Moš mislit.
U tom primjeru se već uvidjela jedna nelogičnost koju svaki imalo pametan insan može protumačiti kao idiotariju. Odgođeno plačanje. To ti dođe kao kredit. Daju li banke svojim komitentima kredite tek tako, bez ikakvih sredstava osiguranja? Pa samo što još nisu počeli tražiti koštanu srž kao sredstvo obezbjeđenja povrata sredstava, a o kamatama da i ne govorim. Kako to da onda firme tek tako dozvoljavaju odgođena plačanja bez ikakvih sredstava osiguranja da ih kasnije mogu i naplatiti? Pa lijepo. Ako ti ne dadneš robu na odgođeno plačanje, dat će netko drugi...? Eto kako smo došli do ove situacije odgođenog plačanja koje vodi do prinude na kompenzacionu saradnju.
Iz istog razloga što se roba daje na odgođeno plačanje bez ikakvih sredstava obezbjeđenja, ulazi se i u svjesnu saradnju putem kompenzacije, jer ako nečeš ti, oće neko drugi. U borbi za osvajanje tržišta doveli smo se u takvu situaciju da se više ne zna ko koga jebe i u kojem obimu, a i ova kriza, za koju se sad svi vataju, je u jednu ruku proizvod takvog načina trgovanja.
Hoče li ikada doći vrijeme kada će firme kupovati robu zbog toga što im je ona stvarno potrebna, a samim tim i avansno plaćati, ili čemo i mi u trgovinama kupovati hljeb i mlijeko na odgodu i nakon nekog vremena umjesto novca donijeti nešto iz kuće, nešto u "istoj" protuvrijednosti?